BRISELSKI POUČAK

EU i u svojim redovima mora odlučnije osuđivati kršenje demokracije

People shout as Esteladas (Catalan separatist flags) flutter during a protest the day after the banned independence referendum in Barcelona, Spain October 2, 2017. REUTERS/Enrique Calvo
Enrique Calvo / REUTERS

Blage reakcije, ili nedostatak jasne osude nasilja španjolske policije prema civilima u Kataloniji tijekom referenduma još je jednom otvorilo pitanje za koje se mislilo da se unutar Europske unije neće nikada postaviti: jesu li demokratska načela i sloboda izražavanja političkih stavova bespovratno zajamčena u EU? To su vrijednosti na koje se Unija stalno poziva i koje nastoji promicati ne samo na svom teritoriju, već i širom svijeta. I dobro je što EU to čini. Sada kada u Sjedinjenim Američkim Državama imamo predsjednika kojemu su ljudska prava, sloboda izražavanja i sloboda medija vjerojatno na dnu ljestvice prioriteta, nužno je da se EU još snažnije zauzima za te vrijednosti.

No, pitanje je koliko Europska unija može biti uvjerljiva izvan svoga teritorija ako su te vrijednosti kod kuće ugrožene. Katalonija je zadnji slučaj u kojem se EU ne usudi kritizirati negativne pojave na svom tlu, a takvih je primjera bilo i prije. Europska komisija, koja se smatra čuvarom Ugovora EU, a time i temeljnih zajedničkih vrijednosti i ideala, bila je dan nakon referenduma u Kataloniji i nakon što je svijet svjedočio brutalnoj reakciji policije suočena s lavinom kritika jer nije izričito osudila nasilje, nego je samo općenito poručila da “nasilje ne može biti politički instrument”. Gotovo sat vremena novinari su na konferenciji za novinare rešetali glasnogovornika Europske komisije Margaritisa Schinasa pitanjima koja su se uglavnom vrtjela oko potrebe da Komisija nedvosmisleno i jasno osudi nasilje španjolske policije, kršenja prava na slobodu izražavanja i političkog djelovanja te zatvaranje internetskih stranica koje su promicale referendum. Uime Europske komisije glasnogovornik je samo pročitao izjavu u kojoj se kaže da je "referendum po španjolskom ustavu ilegalan", uz ponavljanje da je to “unutarnje pitanje Španjolske”.

Istina je da je načelo vladavine prava da se zakoni moraju poštovati i ako se s njima ne slažete. Komisija stoga ima pravo smatrati referendum ilegalnim ako je on izričito zabranjen zakonima države članice. No, s druge strane i načela demokracije nalažu da se pravo na slobodu okupljanja, slobodu izražavanja misli i političkih stavova mora poštovati bez obzira na to sviđa li vam se to ili ne. A takva su prava ovih dana, uoči referenduma i za njegova trajanja, u Kataloniji bila ugrožena. Iz jedne države članice dolazile su snimke brutalnosti policije kao da se radi o nekoj državi Južne Amerike. S time se EU mora suočiti jer danas takve snimke ne mogu biti cenzurirane i nikako se ne mogu opravdati, čak i ako je policija djelovala na osnovi odluka koje su donijeli političari. Zapravo, ako je takva brutalnost rezultat političkih odluka, problem za Uniju postaje još veći. Tko god dulje prati djelovanje Europske unije, ne treba se čuditi takvom ponašanju. Unija nikad nije bila poznata po odlučnosti i brzom djelovanju.

Sjetimo se kako su samo sporo i suzdržano reagirali kada je bilo očito da će JNA pokušati ugušiti najprije Sloveniju, a zatim i Hrvatsku nakon proglašenja neovisnosti. Čekali su da JNA to "pacificira" za nekoliko dana pa da Beograd bude faktor stabilnosti i partner za pregovore na tom području. Koliko je trebalo proći da, uz Njemačku odlučnost, EU prizna te dvije države koje su danas članice. Mnogi u EU ni danas ne misle da je to bila dobra ideja. Navodno je bilo pokušaja da se na komemoraciji za bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, uz druge zasluge, spomene i njegova uloga u priznavanju Slovenije i Hrvatske. Nismo čuli ni jednog lidera Unije da je to spomenuo. U briselskim hodnicima nerijetko se i dalje mogu čuti "stručnjaci" koji smatraju da je "prerano priznanje Hrvatske i Slovenije bila pogreška". Neodlučnost EU ohrabrila je Miloševića i produljila rat i razaranja. Danas EU šuti kada Srbija, i to službena vlast, rehabilitira i veliča Slobodana Miloševića. Da nije bilo američke intervencije, pitanje je kad bi i kako završio rat u BiH, a poslije i na Kosovu.

Europska unija u prošlosti nije imala problema surađivati ni s diktatorima, ako im je trebalo prodati nešto ili ako je njihova suradnja bila nužna za sprečavanje vala izbjeglica. Sjetimo se samo sramotnog i poniznog dočeka Moamara Gadafija u Bruxellesu, kada mu je nuđeno i oružje, samo da Libija spriječi dolazak izbjeglica u EU. Europskim političarima ni danas nije pretjerano mrsko šutjeti o kršenju ljudskih prava u nekim državama ako njihov lider surađuje. Nije im problem surađivati ni s korumpiranim političarima na zapadnom Balkanu koje, radi reda, deklarativno pozivaju da se bore protiv korupcije. Njima se tolerira pritisak na medije, sudstvo i političku kontrolu svega. No, građani su smatrali da su im demokratska prava barem unutar Unije zauvijek i nepovratno zajamčena. Zato su mnogi zgroženi nedostatkom reakcije na nasilje u Barceloni, kao što je slučaj za eroziju demokratskih standarda u Mađarskoj i Poljskoj.

Problem za EU je pristup prema kojemu je "država članica uvijek u pravu". U Uniji u kojoj se uvijek djeluje prema najnižem zajedničkom nazivniku, gdje uvijek treba balansirati između interesa i stavova svih, nije lako biti odlučan. Zato je možda i nepošteno kriviti Bruxelles jer takvu Uniju žele same države članice. Kad se tome dodaju i interesi pojedinih političkih skupina, problem postaje još veći. Kako se približavaju europski izbori, na kojima svaka stranka želi što veći broj zastupničkih mjesta, jer se na osnovi toga poslije dijele i ključne funkcije u institucijama EU, odlučnost za osudu nedopuštenog ponašanja bit će još manja.

I u slučaju Katalonije u Bruxellesu su se pojavile spekulacije da je navodno od Europske pučke stranke (EPP), najveće skupine u Europskom parlamentu kojoj pripada i vladajuća španjolska stranka Partido Popular, došla uputa Komisiji da se “drži po strani”. Sva tri lidera triju glavnih institucija EU iz redova su EPP-a (Jean-Claude Juncker, Donald Tusk i Antonio Tajani), a ni jedan od njih dugo se nije oglasio. Tusk je poslije samo ponovio općenit stav i poziv da se spriječi nasilje.

Zbog želje za što većim utjecajem, europske stranke, koje se stalno pozivaju na zajedničke europske vrijednosti, spremne su pregaziti te iste vrijednosti. I tu nema razlike od stranke do stranke. U vrijeme kad je populizam identificiran kao najveća prijetnju Europi i EPP-u, u toj je skupini i dalje populistički premijer Mađarske Viktor Orban. Upravo zato što je EPP tako utjecajna stranka trebalo je mnogo vremena za pokretanje bilo kakvih postupaka protiv mađarske vlade zbog onoga što mnogi smatraju ugrožavanjem medijskih, akademskih i drugih sloboda. Kad je i održana prilično oštra rasprava o tome u Europskom parlamentu, u kojoj su Orbana napadali sa svih strana, optuživši ga za ponašanje koje priliči "komunističkim diktatorima", iz redova EPP-a bili su blagi.

Da, pozvali su ga da odgovori na zahtjeve Europske komisije, podsjetili na vrijednosti za koje se treba zauzimati, ali ga je šef stranačke grupe Manfred Weber na neki način pokušao čak i zaštititi spomenuvši da i u redovima europskih Socijalista i demokrata ima populista, kao što je slovački premijer Robert Fico, a da Socijalisti šute i oko slučaja malteškog premijera Josepha Muscata, za čiju obitelj mediji pišu da je umiješana u skandal pranja novca preko offshore kompanija u Panami.

Lider skupine S&D Gianni Pitella o Kataloniji je rekao da se rješenje treba tražiti "političkim, a ne policijskim odgovorom", ali ni on nije izričito osudio ponašanje vlasti jer se i Socijalisti, i oni u Kataloniji, protive referendumu.

Ni prije iz vrha S&D-a nije bilo oštre kritike prema stavovima slovačkoga premijera Fice o strancima i izbjeglicama. A njegove su izjave bile takve da se i Marine Le Pen po tom pitanju činila prilično umjerenom. Socijalisti, koji su od EPP-a tražili da iz svojih redova izbaci Orbanov Fidesz, šute o svojima kad se postavlja pitanje "čistoće" njihovih članova u raznim državama članicama, od Rumunjske do Španjolske.

Liberalima stalno pričaju protiv populista, a nedavno su u svoje redove pokušali privući populistički, euroskeptični talijanski Pokret 5 zvjezdica, tobože da bi ih "europeizirali". EU će se ovakvim ponašanjem još više udaljiti od svojih građana, oni će još manje biti zainteresirani za europske izbore i manje vjerovati da im EU može jamčiti osnovna prava. Zato bi Europska unija trebala postati odlučnija i u osudi negativnih pojava u svojim redovima, inače će joj ugled i utjecaj i dalje padati.

ELIPSO

Izdvajamo