Europska unija će ove jeseni, kada se prvi put u povijesti upušta u proces suženja (Ujedinjeno Kraljevstvo napušta Uniju), pokušati ostaviti dojam da se i dalje nastavlja proces proširenja. No dok je proces koji će formalizirati izlazak Velike Britanije iz EU glavi prioritet, proces proširenja je daleko od prioriteta jer se u taj proces sve manje vjeruje. Nije razlog tome preveliki broj članica pa se EU ne može više širiti, nego činjenica da niti jedna od razvijenih država Europe, koja bi bila poželjna članica, ne želi ući u EU.
Švicarska i Norveška nisu niti pokazale interes dok je Island, isto tako prvi put u povijesti, sam odlučio jednostrano sebi ukinut status kandidata i suspendirati pristupne pregovore koje je već bio otvorio. I tako kao kandidati ili potencijalni kandidati ostaju samo krhke i siromašne (ovdje govorimo o siromaštvu u odnosu na prosjek Europske unije) države zapadnog Balkana i Turska, a kao mogući budući aspiranti i države poput Ukrajine, Moldavije i Gruzije. Sama pomisao da bi neka od ovih država uskoro mogla biti članica EU kod nekih zapadnih diplomata izaziva strah, kod nekih drugih ciničan smijeh, ali većina diplomatski pokušava ostaviti dojam da se proces nastavlja, da se ništa ne mijenja, i da će svaka država koja želi, ući u EU u onom trenutku kada za to ispuni sve uvjete i kada se s time slože sve postojeće države članice.
Da, to je formalno, i tako se i dalje u Bruxellesu o proširenju izražavaju kada ih se o tome pita. Ali kad se ugase mikrofoni i s istim predstavnicima EU popriča o stvarnim šansama za proširenje, onda priznaju da ne mogu ništa predvidjeti jer sada ne znaju niti što će biti s Europskom unijom, i kakva će ona biti za nekoliko godina. A za članstvo neke države u EU će stvarno trebati proći još dosta godina.
Međutim, iako je suočena s unutarnjim problemima, iako je proširenje nepoželjna tema, u EU su svjesni da je taj proces i projekt Europi donio dugotrajni mir i da ga ne treba gledati samo kao ekonomski i financijski.
Upravo se područje zapadnog Balkana spominje kao primjer gdje je Europska unija, svojom privlačnošću putem ponude potencijalnog članstva, pridonijela procesu pomirenja i reformama. Kada se države i etničke zajednice na Balkanu i dalje prepucavaju oko puno stvari, zajedničko im je to što sve žele članstvo u EU. I zato slabljenje interesa u EU za proširenje, ili još gore poruke, da ga neće biti, smanjuju tu "meku moć" Europske unije u regiji u kojoj je stabilnost vrlo krhka, od Makedonije i Kosova do Bosne i Hercegovine. A tamo gdje je politička situacija stabilna, poput Crne Gore i Srbije, EU nije zadovoljna poštivanjem demokratskih standarda. Gubitak moći u toj regiji, gdje se pojavljuju kao faktori i drugi (Rusija i Turska) je nešto što u Bruxellesu ne smiju dopustiti. Zato, uz sav oprez oko proširenja, EU stalno čini neke male korake kako bi se pokazalo da se proces doista nastavlja. Ove godine je sklopljen Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Kosovom, sa Srbijom su otvorena dva ključna poglavlja, a nastavljano je otvaranje poglavlja i sa Crnom Gorom.
Sljedeći postupci u tom pravcu će biti zeleno svjetlo Vijeća EU za početak postupka koji će voditi do davanja statusa kandidata Bosni i Hercegovini i vjerojatno preporuka Europske komisije da otvori pregovore s Albanijom.
Vjerojatno već na sastanku ministara 20. rujna u Bruxellesu, očekuje se zeleno svjetlo o mandatu Komisiji oko Bosne i Hercegovine. Ta je država, osim Kosova, jedina država iz regije zapadnog Balkana koja nema status kandidata. BiH je još u veljači ove godine predala formalnu aplikaciju za članstvo u EU. A sada bi države članice, kako je najavljeno prošlog tjedna nakon sastanka premijera BiH Denisa Zvizdića i povjerenika za proširenje Johannesa Hahna, trebale prihvatiti tu aplikaciju i dati mandat Europskoj komisiji da započne proceduru o izradi mišljenja o BiH. To je postupak koji normalno traje oko godinu dana. Komisija upućuje upitnik državi koja je tražila članstvo, ona na to odgovori, i Komisija izradi mišljenje i daje preporuku da li ona zadovoljava kriterije za dobivanje statusa kandidata i za otvaranje pregovora. Nakon preporuke države članice jednoglasno odlučuju o tome u Vijeću.
Zanimljivo je da bi EU taj korak oko kandidature BiH mogla učiniti upravo u vrijeme kada se u Republici Srpskoj održava referendum koji mnogi smatraju najavom budućeg odcjepljenja tog entiteta iz BiH. Povjerenik Hahn je bio prilično blag kada je odgovarao na pitanja o referendumu. Pokušao je relativizirati njegovu važnost kazavši da je "samo savjetodavan", ali Zvizdić je taj čin nazvao "političkom avanturom". EU želi da baš u vrijeme straha od mogućeg utjecaja referenduma u Republici Srpskoj na stabilnost BiH, šalje pozitivne poruke o napretku na putu prema EU.