SUMNJIVO LICE

Francuska u kojoj će njena mrtva djeca zauvijek živjeti

Kamil Zihnioglu / REUTERS

Benjamin Netanyahu i Emmanuel Macron

Govor Emmanuela Macrona na jednom francuskom stratištu za Europu je najvažniji i najpoticajniji politički događaj ljeta. Zanimljivo da je prešućen u hrvatskim medijima

Najvažniji događaj ovoga ljeta, dosljedno nezabilježen u svim hrvatskim medijima, govor je francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na mjestu Zimskog velodroma u Parizu, u povijesti Holokausta dobro znanog kao Vel' d’Hiv. Održan 16. srpnja, u prisustvu predsjednika izraelske vlade, čelnika židovskih institucija u Francuskoj, udruženja sinova i kćeri Židova deportiranih iz Francuske, preživjelih logoraša, francuskih rabina, gradonačelnice Pariza, parlamentarnih zastupnika, gradskih prefekata i članova Vlade, Macronov je govor prekid sedamdesetpetogodišnje tradicije poricanja francuske odgovornosti za deportaciju 13.152 Židova koji su tokom noći sa 16. na 17. srpnja 1942. istjerani iz svojih domova. Većina njih, oko osam tisuća, odvedeno je na Zimski velodrom, odakle su zatim deportirani u Auschwitz. Među njima bilo je 4115 djece, između dvije i šesnaest godina.

Većina deportiranih, ili skoro svi, nisu bili rođeni francuski Židovi. Bili su izbjeglice, uglavnom iz 1938. i 1939, ljudi koji su bježali iz Austrije, Čehoslovačke i Poljske, ili su kao strani državljani bili protjerivani iz Trećega Reicha, i spas su nalazili u tada sekularnoj i antifašističkoj Francuskoj. Deportacija je provedena po naredbi Pierrea Lavala, predsjednika višijevske Vlade, u organizaciji Louisa Darquiera de Pellepoixa, glavnog komesara za židovska pitanja. U domaće Židove se tada, uglavnom, nije diralo, da se građanstvo ne uznemiri i ne motivira u otporu prema Vladi i njemačkim saveznicima. Tada, kao ni danas, izbjeglice nisu bile popularne, te ih je bilo relativno lako i bezbolno likvidirati. Inače, ni to nije nezanimljivo: Laval je bio bivši socijalist, korumpirani i vrlo bogati predratni političar, okretan i snalažljiv u različitim okolnostima. Darquier de Pellepoix​ je, pak, bio veteran iz Velikog rata, vajkadašnji antisemit, koji je još tridesetih javno govorio da se židovsko pitanje u Francuskoj može riješiti na dva načina: protjerivanjem i pokoljem, član i čelnik patriotskih i katoličkih družbi, blizak moćnim ljudima francuske Crkve, koji će ga zaštititi 1945. i pomoći mu da emigrira u Francovu Španjolsku, gdje je umro 1980, pod zaštitom režima, javno zastupajući navlas iste stavove kao i 1942. Dvije godine prije smrti dao je intervju listu L’Express, u kojem je ustvrdio kako u Auschwitzu nije bilo ljudskih žrtava, jer da su tamo od Ciklona B stradavale samo uši.

Iako se nemilosrdno obračunao s poslugom višijevskog režima, višim i nižim dužnosnicima, propagandistima, književnicima, pa i dijelovima svećenstva, motivirajući sudove da krivcima sude po skraćenom postupku, general Charles de Gaulle je, sada kao neosporni nacionalni autoritet, a potom, od 1958. premijer, pa od 1959. predsjednik, svom žestinom odbijao pomisao o francuskoj odgovornosti za djela države iz Vichyja, pa tako i za Vel' d’Hiv. Imao je opsesiju nacionalnog jedinstva, i nikako nije želio da se Francuska podijeli na dvoje, na Francusku onih koji su se borili protiv nacizma i Francusku onih koji su u tom ratu poraženi. Ista je politika nastavljena i u vremenu Françoisa Mitterrand​a, drugog velikog nacionalnog autoriteta. Kompleks francuske kolaboracije tretirao se kao incident, izuzetak od pravila, djelo skupine zlikovaca, nešto što je izvan nacionalne tradicije.

Moglo je tako sve dok se nije pojavio Nacionalni front, najprije u osobi Jean-Marie le Pena, koji je bio prilično otvoreni antisemit, a onda njegove kćeri Marine, koja je strateški suzbila ili preformulirala stranački antisemitizam, ali je stvorila prilično jasnu neofašističku platformu, kojom je zaprijetila opstanku Republike. Njoj nije ni na kraj pameti da negira Holokaust, pa ni Vel' d’Hiv, jer dobro zna kojom je cijenom njezin otac plaćao aluzije u tom smislu. Ona se poziva na degolovsko-miteranovsku tradiciju osporavanja francuskog kontinuiteta s višijevskim režimom, te je vrlo vješto nadograđuje do neke nove, lumpengrađanstvu i višijevskim nostalgičarima vrlo privlačne platforme nacionalne nevinosti i nekoga novog antisemitizma, kojemu Židovi više neće biti ni potrebni. Elem, Marine le Pen bi, poput istočnoeuropskih autokratskih vladara današnjice, osuđivala Holokaust, ali isključivo kao njemački zločin. U vrijeme predizborne kampanje, travnja ove godine, Le Pen je zanijekala bilo kakvu francusku odgovornost za Vel' d’Hiv i osudila izjavu bivšeg predsjednika Jacquesa Chiraca, koji je 1995, ne govoreći o pojedinačnim slučajevima, priznao francusku odgovornost za masovna uhićenja i deportacije iz vremena višijevskog režima. Malo zatim, izraelski je predsjednik istup Marine le Pen nazvao novom vrstom antisemitizma, opasnijom od onog prethodnog. Ali nju nije bilo briga: igrala je na što bolje rezultate na izborima. Na kojima je zatim prošla katastrofalno.

Nakon svega toga, Emmanuel Macron drži svoj govor nad žrtvama Vel' d’Hiva i nad francuskom odgovornošću za njihova stradanja. I prva stvar koju, nakon protokolarnih formalnosti, izgovara u svom govoru jest: “Osuđujem sve smicalice i lukavštine onih koji danas govore da Vichy nije bio Francuska, jer Vichy, naravno, kao što i sami znate, nije predstavljao cijeli francuski narod, ali jest bio francuska vlast i administracija.” Potom konstatira zločin u Vel' d’Hivu, i kaže: “Ni jedan jedini Nijemac u tome nije sudjelovao.” Naravno, prisutni znaju da nijedan Nijemac nije sudjelovao u masovnim uhićenjima i deportacijama, to su znali i De Gaulle i Mitterrand, zna to svako zainteresirano francusko đače, ali naglašavanje toga guranje je prsta u oko naciji. I vrijedi konstatirati da je to prst francuskog predsjednika.

U nastavku govora Macron pokušava objasniti dvije stvari: prvo, zašto su se njegovi prethodnici snebivali pred ovom temom, zašto su branili nešto što je neobranjivo i što je, na kraju krajeva, nečasno, i drugo: je li Francuska generala Petaina izraz nacionalnog kontinuiteta i nečega što je već postojalo u prijeratnom francuskom društvu ili što je živo i danas, ili je takva Francuska incident. Macron na samopostavljeno pitanje odgovara nedvosmisleno: Vichy je nastao iz jedne sramotne francuske tradicije, i kao takav postoji i danas.

I tad izgovara rečenicu koju je teško prečuti: “Ponos se ne može graditi na laži.” Naravno, misli Macron na nacionalni ponos, na jedinstvo svih Francuza. Žrtve Vel' d’Hiva su, kaže, žrtve rasizma i antisemitizma. “Rasizma, jer su njihovi roditelji bili stranci, dok su oni većinom bili Francuzi. Antisemitizma, jer su tokom racije uhićeni kao Židovi.”

Zašto je ovo raščlanjivanje tako važno i ubitačno, a onda i tako ljekovito po Francusku i po Europu, onu neku drukčiju Europu koju simboliziraju današnja Njemačka i Francuska? Važno je zato što Emmanuel Macron, među ostalim, objašnjava i kako se to postaje Francuz. Naime, ako su ti ljudi tridesetih godina stizali u Francusku da u toj zemlji nađu spas, ako su vjerovali u nju, ako je ona bila njihova životna nada, onda mora da su htjeli biti i da su bili - Francuzi. Iako su njihovi roditelji bili nešto drugo: Poljaci, Austrijanci, Česi ili Slovaci…

Zatim govori o tradiciji mržnje na Židove u Francuskoj. I govori moćno i razorno. Hitlera i Nijemce ni jednog trenutka ne priziva kao opravdanje za francuski zločin. Kaže da barbarizam ne nosi uniformu, da ne dolazi s puškama i vojničkim čizmama. Sve što se u Francuskoj zbilo kada su u zemlju provalili njemački okupatori, postojalo je u toj zemlji već ranije, kao realizirani potencijal nacionalnog zla. On kaže da ni sam Hitler nije prvenstveno Treći Reich. Da ni njega ne treba gledati u trenutku kada 1933. preuzima vlast. Hitler je, kaže Macron, prije svega “Mein Kampf”. Riječ koja je prethodila činu.

“Svaka oskrnavljena i vandalizirana sinagoga, džamija, crkva, hram ili groblje, moraju za nas biti upozorenje.”

Nakon toga spominje teorije zavjera i, kao da predviđa što će ološ imati da kaže nakon njegovog govora i kakav će se smrad širiti iz septičkih jama istočnoeuropskih tabloida koji uopće i registriraju što je on rekao, spominje legende o međunarodnim financijerima i filantropima, o tim strašnim Židovima koji bi da sruše naše narodne snove o nevinosti i o čistoći. Kaže da su društvene mreže rasadnici mržnje i propagande mržnje, kaže da je francuskim sudovima i policiji nužna bolja obuka iz ove oblasti…

Kaže Emmanuel Macron sve što se moralo reći, i sa svakom njegovom riječi Francuska postaje veća: “Nikada ne odstupiti ni koraka od ljudskosti, ne odstupiti nikad, jer je svakim odstupanjem ljudskost svakog od nas dovedena u pitanje. Jer svaka je nacija podložna riziku da kao mjesečar prihvati neprihvatljivo, po navici, iz apatije.”

Govori on o djeci Val' d’Hiva, i toj djeci obećava da Francuska neće podleći mržnji, gorčini, beznađu. I u tom se trenutku uzdiže nad glavama ljudi, nad masama i virtualnim mrežama, sentimentalan onako kako sentimentalan treba biti svaki veliki govornik: “Djeco moja, izgradit ćemo Francusku u kojoj biste voljeli živjeti. Djeco moja, izgradit ćemo Francusku u kojoj ćete zauvijek živjeti. Živjela Republika, živjela Francuska.”

Mogu li ove riječi imati kakve veze s nama?

ELIPSO

Izdvajamo