Urbana legenda spominje prvi susret hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana s milijarderom Georgeom Sorosem u zagrebačkom hotelu Esplanade. Tuđman je, kažu, s naglašenim poštovanjem pozdravio elegantnog gospodina u skupom odijelu koji je, pokazalo se ubrzo, bio Sorosev vozač i zaštitar. Vitak visoki šezdesetogodišnjak u ležernoj, “turističkoj” odjeći koji je stajao malo po strani bio je pravi Soros koji je sa zanimanjem iz svojeg kuta promatrao predsjednikovo upoznavanje s neplaniranim dvojnikom. Tuđman i Soros, koji je inače poznat i po svojoj sklonosti besprijekornim odijelima, nikako ne po kariranim košuljama, kasnije nisu bili u najboljim odnosima. Poratna Hrvatska nije se uklapala u njegov koncept “Otvorenog društva”, a Sorosev agresivni aktivizam bio je neprihvatljiv Tuđmanovom, ipak vojnom, shvaćanju demokracije i načina građenja institucija države.
Rat s politikom
Priča, naravno, ima svoj kontinuirani život i izvan Hrvatske, kao i svjež nastavak u 2017. godini, samo što sada u Sorosevom aktivizmu neprijatelja ne prepoznaju mladi neuvježbani režimi postsocijalističkog dijela Europe, nego američka ultrakonzervativna “alternativna” desnica. Dijelom je to zato jer je javno pomagao Hillary Clinton u vrijeme njene predsjedničke kampanje, ali presudna je Soroseva osobna ideologija prema kojoj svako zatvaranje u državne granice, bilo gdje na svijetu, kakvo danas najavljuju američki predsjednik Donald Trump i njegovi saveznici, znači civilizacijski korak unatrag. Ipak teze da je Soros “vlastoručno stvorio europsku izbjegličku krizu”, što mu pripisuje utjecajni financijski blog Zerohedge (ideološka pozadina okvirno im je slična pozadini Živog zida), ili da je financijski podupirao pokret “Black Lives Matter” kako bi podrovao uspjeh republikanaca na predsjedničkim izborima (što mu pripisuje konzervativni blog Breitbart), kao i najluđa od svih teza, da “stoji iza muslimanskog preuzimanja Zapada”, koja je stigla izravno iz Trumpovog političkog laboratorija, putem radio talk showa njegova prijatelja, velikog “teoretičara zavjera” Alexa Jonesa, teško da mogu preživjeti imalo ozbiljniji test.
Sorosev rat s politikom i političarima stariji je od njegova političkog aktivizma. Započeo je u rujnu 1992. kada je grupa financijskih špekulanata odigrala grubu igru s britanskom funtom. Britanska vlada tražila je način da obrani valutu unutar granice Europskog tečajnog mehanizma, ali na kraju se predala i dozvolila da funta devalvira. Obrana je britansku vladu, a onda i porezne obveznike, stajala oko šest milijardi dolara.
Ljudi u pozadini
Među najvećim dobitnicima bile su komercijalne i investicijske banke i mirovinski i hedge fondovi koji su ogromne iznose uložili na igru protiv funte. Ljudi u pozadini hedge fondova u pravilu su tihi, samozatajni dobitnici koji ni tada nisu vidjeli korist u tome da ih se identificira kroz ulogu u britanskoj monetarnoj drami koju je ionako razumio malo tko izvan Cityja i Bruxellesa. Takvi su bili svi osim Sorosa. Njegov Quantum fond, zajedno sa svojim ograncima, uložio je u tu igru oko deset milijardi dolara, od čega je otprilike devet bilo posuđeno, što je bio i ostao Sorosev uobičajeni modus rada u njegovom prirodnom, financijskom okruženju. Njegova čista zarada bila je dvije milijarde dolara. Ponesen time, objavio je kako je upravo Quantum bio u toj igri najveći pojedinačni igrač na tržištu (bio je sigurno i velik i važan). Tamo gdje su drugi vidjeli opasnost i neugodu, Soros je vidio priliku. Više od svega volio je da se njegov glas čuje u javnosti. Posljedica: i financijski krugovi i politika proglasili su ga gramzljivcem i opasnim čovjekom.
Filantropske akcije koje su uslijedile nedugo iza toga samo su u početku malo omekšale predodžbu o njemu kao bešćutnom predatoru. U prosincu 1992. godine, tri mjeseca nakon što je odstrijelio funtu (i Britance zauvijek istjerao iz eurozone što je bio, samo što o tome tada nismo razmišljali, njihov prvi korak prema Brexitu), objavio je da će donirati pedeset milijuna dolara za humanitarnu pomoć Bosni. Uz to, uložio je 250 milijuna dolara u Central European University, vrhunski studij za postdiplomce u Budimpešti koji je sam osnovao još 1990. kao poklon gradu u kojemu je odrastao. Dao je 100 milijuna dolara kako bi se osnovao program za financiranje znanstvenika u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i usporio odljev sovjetskih znanstvenika iz Rusije prema Zapadu. Dodatnih 250 milijuna dolara donirao je Rusiji kako bi pomogao tamošnje društvene studije, stotine komunističkih udžbenika uz pomoć njegova novca tada su bile napisane ispočetka. Veliki je donator LGBT zajednice svugdje u postkomunističkoj Europi...
U Hrvatskoj Soroseva zaklada Otvoreno društvo i danas podupire niz od države neovisnih građanskih inicijativa, u širokom spektru od politiziranog GONG-a, do humanitarnog SOS telefona. Većinom je riječ o udrugama i inicijativama koje promiču društveni pluralizam i zalažu se za bolje obrazovanje, ljudska prava i jednakost svih pred zakonom. Kome to može smetati? Čini se mnogima, čak i danas (prošli tjedan “presudilo” mu je Hrvatsko narodno etičko sudište, udruga domaćih političkih ekscentrika koju vodi bivši ministar Zvonimir Šeparović) i ne samo u zemljama bivšeg socijalističkog bloka.
Mreža kontakata
Nije, naravno, teško zaključiti da Soros svoje akcije nije poduzimao samo zbog filantropije. Sam se hvalio kako je nakon prve velike poplave donacija postao najtraženiji čovjek u svijetu politike. “Ljudi poput rumunjskog diktatora Iona Iliescua odjednom su vrlo zainteresirani da me upoznaju”, govorio je. Sve do danas nije prestao stvarati i brižno održavati tu mrežu kontakata, često s ljudima koje su drugi u pravilu izbjegavali, barem u javnosti. Usprkos tome nikad nitko od njih nije mogao reći da su prijatelji. “Neprekidno se upoznajem s važnim i zanimljivim ljudima s kojima onda radim neki posao, a posao u pravilu nikad ne nosim kući. Kada bih se previše zbližio s tim ljudima, a za neke od njih mogao bih reći i da su mi privatno zanimljivi, to bi mi smetalo u objektivnom rasuđivanju”, objašnjava svoju rezerviranost sam Soros. Oni koji su se s njime češće susretali opisuju ga kao čovjeka koji i osobne kontakte shvaća kao transakcije: on uzme nešto od vas, vi dobijete nešto od njega.
Ipak, kada je na vlast u SAD-u došla administracija predsjednika Billa Clintona, Soros se priključio demokratima. Postao je financijski guru obitelji Clinton, s kojom je ostvario odnos najbliži prijateljskom. Otvorili su mu se novi putevi. Kažu da je upravo on presudno utjecao na Clintona u donošenju odluka o Bosni. U to vrijeme otvorio je ured u Washingtonu, a njegovi zaposlenici odmah su ga proglasili Sorosevim State Departmentom. U političkim krugovima prepoznali su ga kao “jedinog čovjeka u SAD-u s vlastitom inozemnom politikom koju može i primijeniti”. Strobe Talbot, utjecajan zamjenik Clintonove ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright, danas na čelu washingtonskog think tanka Brookings Institution, tada ga je novinaru New Yorkera opisao kao “nekoga tko nema uvijek identičnu vanjsku politiku SAD-ovoj, ali te su politike usporedive i često komplementarne”. Ipak u američkoj javnosti još dugo je bio prepoznat tek kao “onaj financijski ekscentrik koji je opsjednut Mađarskom”. U američkom društvu u kojemu je timski rad na velikoj cijeni, njega su ocijenili kao čovjeka koji živi isključivo prema vlastitim pravilima koja su, doduše, promjenjiva, ali samo kada to njemu odgovara.
Lažni dokumenti
George Soros (rođen 1930. kao György Schwartz) formirao se tijekom Drugog svjetskog rata u Mađarskoj, kada je često s ocem, državnim službenikom, obilazio Budimpeštu kako bi tamošnjim Židovima uručio obavijest o deportaciji ili o oduzimanju imovine (taj dio njegove biografije ima i ublaženu verziju). Obitelj Soros bila je također židovska, ali čim su shvatili u kojem smjeru puše politika, promijenili su prezime iz Schwartz u mađarskije Soros i pritajili se s lažnim dokumentima. U kasnijim biografskim istupima, rjeđim no što bi se moglo očekivati s obzirom na njegovu sklonost publicitetu, objašnjavao je kako je obitelj sve do trenutka emigracije živjela pod prijetnjom uhićenja, pa i strijeljanja.
Cijeli je rat proživio u Budimpešti, emigrirao je 1947. godine, prvo u London. Tu se, kao student na London School of Economics, upoznao s konceptom “otvorenog društva” Karla Poppera, austrijsko-britanskog filozofa čija je predavanja slušao. Vjerojatno nije nevažno da je Popper svoj filozofski put počeo kao marksistički komunist, da bi s vremenom, više-manje zgađen totalitarnim režimima na europskom Istoku, postao jedan od najčvršćih zagovornika političkog liberalizma.
Soros je sam sebe oduvijek doživljavao kao filozofa (u mladosti se, prema vlastitom priznanju, vidio u ulozi novog Johna Maynarda Keynesa, ili čak Einsteina). U stvarnosti opisuju ga kao nesmiljenog pragmatičara ogromne inteligencije i s čudovišnom sposobnošću koncentracije na najbitnije. Sposoban je uhvatiti se s najkompleksnijom situacijom i reducirati je u najjednostavniju formu, rekao je jedan od upravitelja Quantuma. “Ja sam čovjek koji brže od drugih prepoznaje pogreške”, znao je reći sam za sebe.
Što s novcem?
Sve dok nije zaradio milijune, cilj mu je bio postati financijski uspješan i samostalan. Kada je njegov osobni godišnji neto priljev preskočio sto milijuna dolara počeo je razmišljati što s time napraviti. Umjesto pojedinačnih dobrotvornih donacija, iako je bilo i toga, fokusirao se na obilno financiranje projekta zaklade Otvoreno društvo u zemljama koje je smatrao politički ugroženima. Počeo je u Mađarskoj, slijedila je Kina, pa Sovjetski Savez (1987. godine, ali prije raspada), pa Poljska...
Zatvoreni sastanci
Ogranci njegove zaklade nikada se nisu ponašali poput tradicionalnih, sporih i birokratiziranih zaklada iz prošlosti. Oni i danas rade s minimalnim brojem ljudi, u stranim zemljama uvijek domaćih (osnovna adresa je zajednička s Quantumovom - na njujorškom Upper East Sideu), koji imaju veliku samostalnost u odlučivanju i zato mogu brzo reagirati na nove potrebe. Jednako tako, brzo se povlačio kada bi zaključio da je određena sredina dosegla zadovoljavajuću razinu političke i društvene otvorenosti i da bi daljnje financiranje projekata kroz donacije moglo izazvati negativan, ovisnički učinak. Tako je bilo i u Hrvatskoj. Zaklada Otvoreno društvo doživjela je cvat u doba Franje Tuđmana kojega je, nakon nekoliko ne baš razdraganih susreta, ocijenio kao tipičnog postsocijalističkog tvrdolinijaša, ne pretjerano drukčijeg od rumunjskog Iona Iliescua (ali ni od Georgea W. Busha u SAD-u). Zarez, Feral i niz drugih projekata uživali su blagodat Soroseva financiranja. Kada je, nakon 2006. i dvije promjene vlasti, zaključio da se više ne može govoriti o režimu koji provodi represiju, ostavio ih je da se sami snalaze na tržištu.
Unatoč tome što je Soros bio medijska zvijezda, ne samo na ovim prostorima, između ostalog i zato što je u svojim projektima udomio desetke novinara koji su u promjenama političkog sustava ostali bez pristupa lokalnim medijima, njegov odnos s politikom permanentno je u najmanju ruku dvoznačan i različit od države do države, jer i njegovi ciljevi mogu biti posve različiti. Ne voli ni kada ga se proglašava “antikomunistom”, jer to može smetati radu njegove zaklade u Kini. Zato je važno da svi njegovi sastanci s državnim službenicima budu zatvoreni. “Od zemlje do zemlje moji se stavovi mogu radikalno razlikovati, ovisi o tome što gdje smatram problematičnim”, rekao je New Yorkeru.
Nikad se nije odrekao židovstva, ali nikada nije uspostavio dobar kontakt s državom Izrael. Židovima najviše zamjera njihov militantan stav prema drugim zajednicama. “Nikad se neće osloboditi pritiska antisemitizma, sve dok sami nastupaju poput plemena”, često je govorio. Unatoč tome, u Mađarskoj je sam često meta antisemitima. S političkim trendom koji danas prevladava, Soros upravo zbog pozitivne, humanističke strane svojeg karaktera, može očekivati sve žešće napade. Zbog one druge, predatorske, nikada nije imao problema.