PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

GLAZBENI KRITIČAR JUTARNJEG O EUROSONGU Svjedočili smo magičnom trenutku Portugalca, čiju baladu kao da je otpjevao Buckley na stihove Toma Waitsa

Gleb Garanich / REUTERS

Emotivni Salvador Sobral iz Portugala

Prvih deset skladbi Eurosonga debelo je iznad prosjeka tjednih lista top ten singlova u Velikoj Britaniji ove godine

Bio je to magičan trenutak u povijesti televizije koja, unatoč internetu, odbija otići u povijest. Taj trenutak dogodio se kad je u subotnjem finalu ovogodišnjeg Eurosonga na velebnoj pozornici u Kijevu skromni, povučeni, mirni i nenametljivi Salvador Sobral iz Portugala stao i otpjevao prekrasnu easy listening baladu “Amar Pelos Dois” koju je za klavirom skladala njegova sestra Luisa Sobral.

Ista je zazvučala kao da je pokojni Jeff Buckley, da je kojim slučajem došao iz Portugala i odrastao uz fado, otpjevao skladbu koja zvuči kao da ju je u stilu “Somewhere Over The Rainbow”, prvotno najpoznatiju u verziji Judy Garland iz filma “Čarobnjak iz Oza”, napisao Tom Waits. Kako god okrenete, “Amar Pelos Dois” zazvučala je ne samo čarobno, nego i poput komada umjetnosti na televizijskom festivalu euro-pop glazbe na kojem takvo što već godinama ne očekujemo. A kad je na preuzimanju nagrade Salvador, koji se snažno zalaže i za prava imigranata, izjavio da “glazba ne bi smjela biti vatromet, nego osjećaj”, poanta je bila više nego jasna. U glazbi, dakle, manje je uvijek više, a emocija najvažnija! Rukovodeći se tom mišlju, Salvador i Luisa Sobral, koja se bratu pridružila na ponovnoj, tada već pobjedničkoj izvedbi, isporučili su nam jednu od najljepših skladbi iz povijesti Eurosonga, koja može osvojiti dušu svakog onog slušatelja koji glazbi pristupa čista srca i otvorena uma da bi u njoj našao “feeling”. U svemu tome ima nešto i od kozmičkog reda ili pravde kakvu inače ne dobivamo u univerzumu pop-glazbe, a još manje u našim životima. Salvadorova pobjeda još je sjajnija ako se uzme u obzir da se bori sa srčanim problemima.

Uz to, prvih deset skladbi ovogodišnjeg Eusosonga debelo je iznad prosjeka ovogodišnjih tjednih lista Top 10 singlova Velike Britanije, iako je donedavno taj festival tek bio amalgam glazbeno-scensko-modnih bizarnosti na kojemu je uspjeh bio ako je netko od izvođača barem donekle nalik kurentnim pop-zvijezdama. Primjerice, 17-godišnji Kristian Kostov iz Bugarske posve je zreo da s njim ugovor potpiše neka od najvećih diskografskih kompanija u Velikoj Britaniji ili Njemačkoj i od njega načini planetarnu pop-zvijezdu jer je njegova “Beautiful Mess” ne zbrkana, nego vrlo suvisla i ukusna pop-pjesma koja se od piano balade elegantno otvara prema emocionalnom i vokalnom krešendu.

Nasuprot ta dva mladića šanse nije imao ni švedski Robin Bengtsson čiju će “I Can’t Go On” tamošnja, poslovično spretna diskografska industrija vjerojatno prometnuti u jedan od ovogodišnjih hitova, možda i na tragu Pharella Williamsa. U skladu s takvim glazbenim strujanjima intrigantna je bila i “Grab The Moment” norveškog dua Jowst, nalik hibridu Daft Punka i Jamiroquaija koji već dugo nije imao tako dobru pjesmu. Slično vrijedi i za “City Lights” belgijske Blanche koja se može nositi s hitovima Lane Del Rey ili Lorde, a nakon niza godina na Eurosongu su se dostojno predstavili i Britanci s Lucie Jones te Talijani s ovogodišnjim sanremskim pobjednikom Francescom Gabbanijem.

Solidne pop-pjesme, a to vrijedi i za australskog, također vrlo mladog pjevača Isaiahu, pretpostavljam djelomice aboridžinskog podrijetla. Osobno me raduje što je visoko dospio i mađarski Rom Joci Papai, ponajviše zbog njegove superiorne vokalne izvedbe kojom je dospio nekoliko mjesta iznad tehnički također zahtjevne skladbe našega Jaquesa Houdeka, premda obje, svaka na svoj način, u sebi imaju i nešto od tipičnog eurovizijskog kiča. Ta teza stoji i za ritmički neodoljivu “Hey Mamma” moldavskog Sunstroke Projecta s vješto ubačenom frazom na saksofonu koja tu skladbu nosi više od lead vokala. No, ljetnim hitom, barem tamo gdje žive ili ljetuju Nijemci, Austrijanci i Švicarci, a možda i Česi, Slovaci, Poljaci i Rumunji, mogla bi postati i najbizarnija skladba s ovogodišnjeg Eurosonga, “Yodel It!” Ilince i Alexa Floree. Ma koliko smiješna bila, nije bedastija od “Macarene” kojoj smo se također smijali, ali okrenula je lovu, i to veliku.

Ipak, kad se podvuče crta, ništa nije bilo ljepše, dirljivije i smislenije od “Amar Pelos Dois” neodoljivoga Salvadora Sobrala čiji prošlogodišnji, bilingvalni debi album “Excuse Me” morate čuti jer je posrijedi predivan hibrid jazz, easy listening i chamber-pop glazbe, razumljiv svima koji su voljeli i pokojnu Amy Winehouse i Jeffa Buckleyja, ali i Ninu Simone ili im se dopadaju pjesme Antony & The Johnsonsa i Gregoryja Portera. Bogu hvala, to su prepoznali i žiriji, kojima je glazba struka, i publika, kad joj se kvaliteta ponudi u prime timeu. Ponekad ipak ima pravde.

ELIPSO

Izdvajamo