VIJESTI IZ LILIPUTA

GRUŠKI CEMENTNI LAVOVI: OSTAVŠTINA JEDNE GENERACIJE Oni su odraz društva Željke Markić, Mamića i Bujanca

Od sredine šezdesetih duž jadranske obale i oko većih gradova počela su nicati prva vikendaška naselja. Nastala su kao impuls društva koje se taman počelo bogatiti, društva u kojem se stvarao višak ekonomske vrijednosti koji se tada nije mogao prelijevati ni u dionice, ni u inozemstvo. No nastala su i kao impuls površno i naglo urbaniziranog društva koje je netom otkrilo plažu i ljeto, a još žudjelo za zemljom, motikom, tri lijehe raštike i boba.

Mjesta tih vikendaških naselja - Čiovo, Vir, Brodarica, Žaborić, Valsabbiona, Klenovica - danas spadaju među najgrotesknije primjere nekontrolirane urbanizacije. Isprva - međutim - nije bilo tako. Duga dva desetljeća ti su prostori reflektirali ideologiju i etos društva u kojem su nastajali: društva koje je zaziralo od bogatstva i bogaćenja te deklarativno težilo modernitetu. Dugo vremena vikendaška zdanja “crvene” buržoazije svodila su se na modernističke kubuse koji su pazili da odviše ne strše ni veličinom ni stilom. I tako je to bilo dok se nije pojavio prvi vizualni simptom da je s tim društvom gotovo. Taj su simptom bili cementni lavovi.

Jedan od razloga zašto me opsesivno intrigira arhitektura je taj što gradnja jasnije govori o ideološkim i vrijednosnim preferencijama nekog društva nego ijedna politička deklaracija. Onaj tko je htio uvidjeti da je sa socijalističkim društvom gotovo nije trebao čitati smjernice politbiroa, ni duge komitetske referate. Trebao je samo pogledati okućnice Čiova, Kaštela, Premanture i Rogoznice na kojima su u nekom trenutku - ranih osamdesetih - počeli nicati cementni lavovi. Kočili bi se lijevo i desno od kolnog ulaza, vazda u krotkom sjedećem položaju, odašiljući okolnom svijetu poruku vlastitih vlasnika. Tko su ti vlasnici bili? O tome je svatko imao drugu teoriju. Lokalna buržoazija pripisivala je taj estetski “tač” primitivnim gastarbajterima, gastarbajteri komunjarskoj eliti, a jedni i drugi skorojevićkoj klasi bogatih zanatlija i trgovaca. Kako god bilo, ti su lavovi bili politička poruka. Poručivali su da vlasnik ne haje za uniformni ukus vladajuće elite i normativnu modernost. Poručivali su da se više ne libi pokazati da je bogat, niti to kani skrivati. U naciji koja nije imala stvarno svoju aristokraciju - jer je njena aristokracija bila izdanak kolonijalnih vladara - ti su lavovi iskazivali pretenziju prema noblesu, naivno priprostu ambiciju da se napravi sebi svoj mali “Versaj”.

Hrvatski postkomunizam - ukratko - počeo je s cementnim lavovima. A na neki način može se reći da je s cementnim lavovima hrvatski postkomunizam i završio. Proces formiranja petparačke elite, koji je otpočeo ranih 80-ih u Okrugu, Arbaniji ili Turnju, doživio je svoje posljednje finalno poglavlje kad su cementni lavovi od dva metra zaposjeli konačno i najelitniji hram nacionalne mjere i ukusa, a to je Dubrovnik.

Ovih je dana, naime, uz val prepasti i moralnog snebivanja novi vlasnik komercijalne marine u dubrovačkom Gružu Franjo Pašalić dovršio uresno uljepšavanje svojeg poduzetničkog pothvata. Stanovnici Dubrovnika najednom su shvatili da će nova marina “kontroverznog” poduzetnika biti od okolnog nepoželjnog plebsa odvojena najneukusnijom od neukusnih kovanih ograda, monstruoznom rugobom s viticama i percima od teškog metala. Također su shvatili da će nova marina u zaljevu dubrovačke luke na ulazu imati ikonografski amblem koji je provodni znamen Pašalićeva imperija: lavove. Preciznije - cementne lavove koji drže sidra. Još preciznije: cementne lavove od dobra dva metra.

Tako su u dubrovačku luku sletjela dva orijaška cementna lava, kao vizualni znak da je okupacija dovršena. Njihovo je ateriranje izazvalo - naravno - val ozlojeđenog bjesnila, a to je bjesnilo - također očekivano - imalo primjese nacionalističke panike i estetskog elitizma. Novine i portali pisali su o “paši od Marine” i “vrhuncu dubrovačkog mazohizma”. Tankoćutni patrioti su podsjećali da je u grad koji je 400 godina odolijevao Mlecima Pašalić spustio lavove Serenissime, dakle točno onu zvjerad koju su u Splitu i Trogiru marni Hrvati predano obijali macama. Estetski su se moralni paničari prisjetili svih Željeznih prijestolja, Kraljevih Grudobrana i nottinghamskih kovačnica koje su proteklih godina prohujale kroz dubrovačke gift-shopove. U općoj ozlojeđenosti, čudim se samo da se nitko (barem po mojem saznanju) nije dosjetio trebinjskog ratnog kneza i napadača na Dubrovnik Miodraga Vučurovića. Te 1991. - veli urbana legenda - Vučurović je navodno rekao da će, kad ga osvoje, Dubrovnik napraviti još ljepšim i starijim. Vučuroviću to nije uspjelo. Zato je uspjelo njegovu zemljaku. Franjo je Pašalić ispunio finalni san svih tranzicijskih gazda na špiritijeru, svih ratnih profitera i kneževa postkomunizma. Napravio je - zaista - Dubrovnik još ljepšim, i još starijim. Ratni cilj iz 90-ih konačno je ostvaren.

Ovih je dana jedan dubrovački tjedni list citirao reakciju Franje Pašalića u trenutku kad je shvatio da trpeljivi gospari imaju nekih problema s njegova dva betonska mačića. Ako je vjerovati novinama, Pašalić je rekao “jebe se meni sviđa li se nešto nekom ili ne” te na tankoćutne lokalne prigovore odgovorio jednostavnom političkom konstatacijom: “kakav Dubrovnik? Pa shvatite da živite u Hrvatskoj!” I - treba odmah reći - Franjo Pašalić je, kad je to izrekao, bio potpuno u pravu. Naime, i Dubrovčani, kao i svi mi, živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska pripada pašalićima. Samim tim, pašalićima pripada vladajući ukus, a taj su ukus cementni lavovi. Ti lavovi jesu Hrvatska. Nakon što su kroz tisuću godina razne republike, kraljevstva i carstva u Dubrovnik utiskivale palače, crkve, fontane i carinarnice, došlo je vrijeme da i Hrvatska utisne u Dubrovnik nešto što je njezina estetska mjera, ukus i civilizacijski domet. I ona je to napravila. Utisnula je cementne lavove - jer to je ono što ona može, to je ono što je ona.

A sad kad smo se napokon osvjedočili da se Držićev i Gundulićev Grad sveo na veliku ekstrapolaciju vikendice u Žaboriću, licemjerno bi i huljski bilo zdvajati nad stilom. Jer - kao i u slučaju čiovskih vikendica 80-ih - stil nije nevin. Stil je refleks politike, ideologije i vrijednosti. U slučaju Pašalićeve marine, “stila”, dakle - cementnih lavova - ne bi bilo da nije bilo niza političkih odluka koje se nisu ticale stila, ali su do njega dovele. Ne bi ih bilo da dubrovačke vlasti nisu u zaljevu u kojem su dotad mještani vezivali barke odlučili napraviti megamarinu. Ne bi ih bilo da dubrovačka politika (ili: politike) tom zaljevu nisu namijenili funkciju ranžirnog kolodvora za milijunske jahte, koje će na tom predragocjenom komadu akvatorija deset mjeseci mirovati zapakirane u tendu. Lavova ne bi bilo da je marina građena prema projektu izabranom na javnom natječaju. Ne bi ih bilo da nije bilo medija, koji su i politici i čitateljima isprali mozak tupljenjem o “antiinvesticijskoj klimi” i zlim jadranskim domorocima koji mrze napredak. Ne bi ih bilo da nije koncesijskog modela, koji obalu pretvara samo i jedino u profitno tele za tranširanje. Lavovi se ne bi dogodili da na koncesijskom natječaju nije bilo natječajnih smicalica koje je oborio sud.

Ne bi ih bilo da Milanovićeva vlada - o čemu je 2015. u našem listu pisala kolegica Slavica Lukić - nije odlučila ignorirati odluku suda i od tri ponuđača koncesiju dati baš Pašaliću. Cementnih lavova ne bi bilo da lijevo-liberalna vlada nije odlučila da je baš on najbolji čovjek za budućnost Gruža. Odlučila je to, iako je lavovima i lijevanim ogradama unakazio već jedan zaljev (rogoznički), uzrokujući estetsku, ali i ekološku štetu. U te cementne lavove - ukratko - ugrađen je mar i trud cijelog jednog naraštaja, desetina političara obaju “ideoloških” polova, uključujući Šuicu, Vlahušića, Milanovića i mnoge druge. Cijela jedna država sa svojim aparatom, vlašću i ministarstvima upregla se da pomogne da se ti cementni lavovi dogode. Stoga oni jesu njen čisti kulturni izraz.

Jer - uostalom - kakav bi drugi kulturni izraz i moglo imati društvo poput našeg? Kako bi morala izgledati estetika društva koje je odlučilo tako odrješito i tako potpuno istrijebiti modernitet, društva u kojem se ljudi više ne žele cijepiti, društva koje je odlučilo eliminirati željeznicu i ravnopravnost žena, sekularizam i planiranje obitelji, teoriju evolucije i racionalni urbanizam. Pašalićevi cementni lavovi zaista “jesu Hrvatska”, oni su odraz društva Željke Markić i Zdravka Mamića, Velimira Bujanca i After Krizma Partyja, Glasa koncila i Željka Keruma, turbofolk subota i susreta s karizmaticima po sportskim dvoranama, Kolinde Grabar Kitarović i HRT-a. Sav taj tužni, groteskni treš perfektno se salio u svoje nepogrešivo estetsko otjelovljenje: u dva velika brizgana lava.

I sad mnogi govore: te lavove treba ukloniti. Ja mislim upravo suprotno. Strašno je važno da ostanu. Jer, ostanu li, za sto ili dvjesto godina netko će točno moći znati tko smo i što smo bili. Vidjet će naraštaj koji je zidao Svetog Vlaha, Divonu i Onofrijevu česmu. Vidjet će naraštaj koji je dizao Lenucijevu potkovu. Vidjet će naraštaj koji je gradio poljudski stadion i Split 3.

A onda će - na kraju - vidjeti nas. Cementne, s grivom. Perfektne, u 3D, k’o da smo živi.

ELIPSO

Izdvajamo