Bio je to pokušaj destabilizacije Vlade i njezina rada - optužio je premijer Andrej Plenković netom propalu saborsku inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Agrokorovim aferama kontaminiranom ministru financija Zdravku Mariću, proglašavajući recentne dramatične političke sukobe koji tresu cijelu državu otvorenim ratom između graditelja i rušitelja političke stabilnosti. Između odgovornih konstruktivaca koji racionalno rješavaju probleme, s jedne strane, i iracionalnih destruktivaca, s druge strane. Između divljaka koji traže nečiji politički skalp i svojeg kabineta koji je, navodno, jamac europske civiliziranosti. Jedan od najbližih premijerovih suradnika tu će priču o primordijalnoj borbi između dobra i zla, snaga poretka i snaga nereda, dodatno dosoliti nazivajući giljotinirani Most strankom opasnih namjera. Skoro pa sotonskom družbom!
Međutim, mantra o političkoj stabilnosti, kao najvažnijem, prvom uvjetu uspješne države, najobičnija je bajka, laž koja se javnosti servira iz mnogo, uglavnom skrivenih razloga. Hrvatska je među tranzicijskim državama svojevrsni šampion političke stabilnosti: HDZ je na vlasti gotovo dvadesetak godina. Mnogi od problema s kojima se zemlja danas mora nositi, svi ti kosturi koji s treskom ispadaju iz ormara Tuđmanove ili neke kasnije vlasti proizvod su ustajalih, predugo zaparloženih političkih struktura. Opasan cirkus koji trenutno gledamo nije rezultat previše fragilnog, nego premalo dobrog vladanja. Premijer bi morao znati da čvrsta vlast nije isto što i stabilna vlast. Samo se kvalitetna vlast, čak i kad je puna propuha, može smatrati politički pouzdanom. Plenkovićeve svježe laude političkoj stabilnosti služe prije svega racionalizaciji njegova razvoda s Mostom. Nakon što je razvrgnuo jedan evidentno naporan politički brak, šef Vlade, možda opijen novoosvojenom slobodom, cijelu naciju sada pokušava uvjeriti u državničku dimenziju svog postupka.
Nema nikakve sumnje da se Most u savezu s HDZ-om nerijetko ponašao kao unutarnja opozicija. Kao što je posve jasno da premijer trajno nije mogao trpjeti interne džepove otpora. Utoliko je i želja za eliminiranjem partnera koji se prometnuo u teško smetalo i remetilački faktor posve razumljiva. Ali prenapregnut odnos s momcima iz Metkovića sigurno nije jedini, a nije ni najveći problem aktualne Vlade. Utjecajne inozemne adrese tvrde da su njezini najveći deficiti u slabim reformskim i modernizatorskim kapacitetima. Treba li uopće podsjećati na to da je jednu od najvažnijih reformi, onu teritorijalnog preustroja Hrvatske, Most zagovarao, a Plenković rezolutno odbijao? Ni za uklanjanje ustašlukom zatrovane ploče u Jasenovcu smetnja, vrlo vjerojatno, nije bila u junior partneru, nego u nekim HDZ-ovim hendikepima. Nikakve štete, dapače, dobro je da Most sada prelazi u opoziciju. Imat će vremena da sam sebe isprofilira kao političku stranku. Ali tek treba vidjeti koliko će taj razlaz promijeniti i poboljšati Vladu.
Moguće je također da se u usporedbi s prilično pogubljenom konkurencijom vlast premijera Plenkovića čini uzorom političke dosljednosti i stabilnosti. SDP se već duže vrijeme pokazuje kao teško dezorijentirana stranka. U aktualnoj krizi lutaju od nemila do nedraga, od zaoštravanja sa svojim prirodnim i dokazanim partnerima do koalicijskog koketiranja s Mostom. Čak i u akciji detroniziranja ministra Marića, koja je skoro dobacila do uspjeha, pokazalo se nepodnošljivo mnogo glavinjanja. Umjesto čvrstim političkim govorom, šef se SDP-a Saboru obratio kvazilirskim pasažima o vlastitom djetinjstvu, kao da je odlučio konkurirati srcedrapateljnim uracima predsjednice države. Uspio je nemoguće: umjesto naciljanim ministrom, javnost se cijelog dana bavila Bernardićevim potpuno promašenim obiteljskim sentišom. Kaotična putanja, kojom se trenutno kreće glavna opozicijska stranka, nužno proizvodi respekt prema prilično jasnom HDZ-ovu kursu. Naspram SDP-ovim blijedim velmožama Plenkovićevi se liderski kapaciteti doimaju prilično superiornim.
Ali, jahanje na priči o stabilnosti trenutno služi prije svega kao alibi za bijeg od izbora. To je ješka na koju HDZ peca potrebne partnere i to je mamac na koji se oni, navodno, daju uloviti. Samoproglašeni apostoli političke stabilnosti, a zapravo kerberi vlastitih saborskih fotelja. Naime, suprotno velikom dijelu javnosti, koji - pokazuju istraživanja - smatra da su trenutno novi izbori najpoštenija solucija, politička se klasa polomi dokazujući kako bi vraćanje mandata narodu na odluku bilo nepotrebno, preskupo i pogubno. Na Mostovu listu za samoraspuštanje Sabora stavljeno je tek nekoliko potpisa. Čak je i nesretni Tomislav Saucha kao glavni razlog za svoj moralno problematičan potez, spašavanje ministra Marića i premijera Plenkovića, ispalio tvrdnju kako bi u ovom trenutku izbori za Hrvatsku bili katastrofalno rješenje. Verbalno fetišiziranje političke stabilnosti u isti je tabor dovelo Milorada Pupovca s Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem.
Pitanje je, međutim, o kakvoj to stabilnosti govorimo kad se Plenkovićeva vlast u ovom trenutku ne usudi staviti na provjeru svoju parlamentarnu većinu. Ne mogu biti stabilni oni koji, po svoj prilici, vise o koncu. Još gore, šef se HDZ-a odlučio za scenarij koji ustavni stručnjaci smatraju uzurpacijom. Sabor se do lokalnih izbora, dakle punih mjesec dana, stavlja u mirovanje, bez obzira što će se odjeci jedva zatvorene krize, po svoj prilici, i dalje širiti Hrvatskom. To znači da će s četiri ministarstva do daljnjeg upravljati državni tajnici, koje je premijer sam imenovao, a ne ministri potvrđeni u Saboru. Stručna javnost takvo ordiniranje državom naziva uvođenjem kancelarskog sustava, i to na mala vrata. Mnoge će ovo zidanje Plenkovićeve moći podsjetiti na konstruiranje novog Ćaće. Da, vlast Ive Sanadera činila se jako stabilnom i svemoćnom. Naknadno se otkrilo koliko je taj monument bio crvotočan.
Jednako su problematična očekivanja da će HDZ odmah nakon lokalnih izbora moći formirati stabilnu vlast. Realno je da će im pretrčati neki pojedinci, možda i stranke koje trenutno bježe od takvih uglavnom trgovačkih aranžmana, bojeći se reputacijske štete. Kad prođu izbori, rasterećeni kalkulacija i obzira prema biračima, mnogo će lakše preko tog Rubikona. HSS, baš kao i HDZ, pripada obitelji europskih pučana. Ništa čudno ako završe zajedno. HNS-ovi šefovi tvrde da neće u Plenkovićevu vladu, ali pokazali su prevelik emocionalni angažman: previše bijesa prema Mostu i previše strasti u smicanju Bože Petrova s čela Sabora. Usto, eskiviraju povezivanje sa SDP-om i lijevom koalicijom; gradit će, najavljuju, poziciju obaška okupljajući liberalno građanski centar, što u startu olakšava suradnju s desnim strankama. Iz HDZ-a sada puštaju glasove da mogu i sa SDP-om. Vjerojatno kako bi smekšali i ubrzali potencijalne partnere i povećali vlastiti koalicijski potencijal.
Osim velikog, crno-crvenog saveza nijedna druga solucija ne može jamčiti formiranje masivne parlamentarne većine. A dosadašnja paktiranja HDZ-a i SDP-a, najpoznatija oko izbora ustavnih sudaca, iz obje su stranke izvukla ono najgore. Zato na mogućnost kovanja desno-lijeve koalicije treba gledati sa skepsom. Takav blok može činiti stamenu, ali pitanje je koliko i kvalitetnu vlast. Ni sve češće spominjani novi izbori ne nose, kako stvari sada stoje, neku bitnu promjenu. Svi su izgledi da bi se sadašnji odnos snaga u parlamentu uglavnom ponovio. To znači da je Hrvatska u dogledno vrijeme osuđena na vlade koje će zemljom upravljati iz vrlo tanke, jedva većinske ili čak manjinske pozicije. Loša je vijest da državi stoga predstoji vrijeme povećane političke labilnosti. Dobra je vijest da u proteklih godinu i pol dana, otkako se premijeri i vlade ljuljaju i smjenjuju, situacija u državi nije ništa lošija nego u prethodnim desetljećima, dok je Hrvatska imala vrlo čvrstu i jako stabilnu vlast.