Većina ne zna taj podatak, koji je događaj zapravo bio okidač rata, kako je 1991. pala prva krv.
Dobro, znate za Krvavi Uskrs i Josipa Jovića, ali zacijelo ne pamtite što je dovelo specijalce na Plitvice, zbog čega se iz Zagreba uputio njihov autobus s Ljubom Ćesićem za volanom?
Dakle, centralna hrvatska hadezeovska vlast intervenirala je jer je pobunjenička lokalna vlast, samoproglašena Srpska autonomna oblast Krajina, imenovala svoje ljude na čelo Nacionalnog parka Plitvička jezera.
Zar nije smiješna koincidencija da se dvadeset sedam godina kasnije oko jednake stvari prvi put otvoreno sukobljavaju centralna hrvatska hadezeovska i pobunjenička lokalna, ovaj put njihova vlast. Nakon svega, hadezeovcima je preostalo samo još da se sami sa sobom pobiju.
Istina, taj prostor i inače je, kroz cijelu svoju povijest nemiran. Tu su se dodirivala carstva, stoljećima je bila granica, a “život na granici je opasan i tvrd”, kako pjeva Darko Rundek.
Svi su seljaci u isto vrijeme bili i vojnici. Kad bi se izdaleka čuli leleci i zapomaganja i zapaljene kuće obasjale kraj, svaki bi spremno ostavio plug na njivi i blago u planini te potrčao kući uzeti kremenjaču. Desetak kilometara od Plitvica je Eugen Kvaternik s drugovima u listopadu 1871. podigao Rakovički ustanak, jednu od onih poznatih hrvatskih tragikomično nepromišljenih pobuna protiv tuđinskih ugnjetača, što su redom okrutno ugušene prije nego što bi pravo i počele.
Tu je po bukovim gajevima uokolo Nacionalnog parka desetke kraških jama u koje su ustaše bacale ubijene Srbe i komuniste, a u kojima su i sami nakon rata nerijetko skončavali zaklani.
Ipak, kraj svega toga izopačenog zla i nasilja, Jezera su se spokojno prelijevala jedno u drugo, zelena i prekrasna kakva su bila od početka svijeta. Hrvati, Srbi, Turci, Austrijanci i Mađari činili su užasne stvari jedni drugima, no prirodu nisu dirali. Pred čarobnim su pejzažem sve ubojice i podlaci ostajali zatravljeni, ponizni i nijemi, pazili da ne uznemire riječne vile koje su se kupale pod zapjenušanim slapovima i kentaure što su lutali tamnim šumama. Jezera su bila jedna ljepota iznad ljudske gadosti i bijede, čistoća iznad našeg nedostojnog gujinskog migoljenja u glibu.
Vrlo se rano shvatilo da Plitvice moraju ostati neoskvrnute, još dok je golema većina našega naroda, ili bilo kojeg drugog naroda, uostalom, bila nepismena. Još od sredine 19. stoljeća skrušeno se štuje ovo čudo prirode, gospoda sa žirado šeširima čitala su o njemu iz vodiča gospođicama s čipkanim kišobrančićima, putujući iz Zagreba vlakom do Ogulina, a zatim kočijom do Plitvica, spavajući u planinarskim domovima koje su od sivog kamena i smrekovih debala podigli provincijski entuzijasti.
I nijedna, ponavljam, nijedna vlast od tada, ni austrougarska, kao ni starojugoslavenska, ni ustaška, ni komunistička, nije naudila Jezerima. Sve dok nisu došli hadezeovski tudumi i u svojoj ih besramnoj gramzivosti usmrdili govnima iz crnih jama.
Sad su se dohvatili između sebe vrijeđati, gurati i potezati. Predsjedništvo stranke postavilo je nekakvog svog upravitelja Nacionalnog parka, a lokalni ogorčeno prosvjeduju, odlučni zadržati milijunsku zaradu od izletničkih ulaznica.
Na početku 2018. situacija je vrlo nalik onoj s početka 1991., samo još da hadezeovci iz Zagreba, predvođeni Andrejem Plenkovićem, i oni lički, s Darkom Milinovićem na čelu, otvore vatru jedni na druge. Nije osobito izgledno da bi se hadezeovci mogli poubijati, ali, eto, lijepo je sanjati.