Ako je tkogod naviknut na strukturiran sistem, kao osuđenici u zatvorima ili luđaci u ludnicama, i zapravo ne poznaje život izvan poznatog rasporeda obroka i spavanja, socijalni radnici kažu da je on institucionaliziran. Pretpostavljam da bi se jednako moglo kazati i za Zorana Milanovića. Bio je gotovo dječak kad ga je politika ugrabila. Ujutro mu je, takoreći, mama napravila topli kakao, a navečer ga je Mate Granić pokrio dekom i poljubio prije spavanja.
Baš kao i premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović, Milanović je u nježnoj dobi došao u Ministarstvo vanjskih poslova, na jedno udobno, sigurno i toplo mjesto s mekanim sagovima, gdje ugodno šumi para u radijatorima i vazda se šapatom predu nekakve urote, sklapaju i rasklapaju savezništva, ali istinske opasnosti nema. I sve otad Milanović na izlazi iz institucija. Dulje od dva desetljeća radi sad ovdje, sad ondje, kao službenik, zastupnik ili premijer, uvijek u nekakvoj zgradi sa zlatnim državnim naslovom na crnoj ploči kraj ulaza. Plaća mu redovito i pouzdano dolazi svaki mjesec. On ne poznaje užas onih što su ostali bez posla kad su poduzeće kupili Nijemci ili Mađari, nijedan ga ejdž-ar guzičar nije nasmrt isprepadao nedokučivim poslovnim izrazima na engleskom. Nikad nitko u njegovom zaštićenom svijetu nije dobio otpremninu i otkaz. Čitav svoj radni vijek Zoran Milanović provodi uhranjen i spokojan, bez pravih neprijatelja, kao gazela u zoološkom vrtu visokom žičanom ogradom odvojena od hijena i leoparda.
I Milanović, i Plenković, i Grabar-Kitarović i čitava ta institucionalizirana klasa živi mimo realne ekonomije, pa i realnosti općenito, s vremena na vrijeme stvarajući tek privid da nešto radi, lupetajući kako će autsorsati čistačice, ili vratiti vojni rok, ili zabraniti srpske čokolade, ili prodati HEP da kupi Inu ili nešto slično, zapanjujuće subinteligentno i sramotno.
A onda je, iznenada i bogzna zašto, Zoran Milanović odlučio kako državna politika više nije za njega i kako mu trebaju novi izazovi. U svojim pedesetima, kad neambiciozniji među nama već rade završne račune, bivši esdepeovski prvak naumio je namlatiti pare u privatnom biznisu. Očekivano, čitav je poslovni svijet potresla ova najava. U Seattleu u saveznoj državi Washington osnivač i vlasnik Microsofta čitavu se noć nemirno prevrtao i uzdisao.
“Bille, dušo, što je? Što ne spavaš?” upitala ga je zabrinuto supruga.
“Ah! Ništa mi ne govori”, uzdahnuo je umorno Bill Gates. “Zoran Milanović ide u privatnike.”
“Zoran Milanović ide u privatnike!?” ponovila je Melinda Gates zaprepašteno, podižući masku za spavanje s očiju i uključujući lampu na noćnom ormariću. “Pa neće valjda praviti softver?”
“Pa možda će se praviti i softver”, kazao je Bill. “Znaš Zokija, on može što hoće.”
Beskrajno polje mogućnosti, cijeli jedan novi život otvarao se pred Milanovićem kad je u rujnu prošle godine izgubio izbore i odlučio kako mu je dosta politike i nesebičnog izgaranja za opće dobro, kako je došlo vrijeme da odjebe nezahvalne Hrvate, zauzme se za sebe i napokon zaradi ozbiljne pare. Morao je to zaista samo poželjeti. Poslodavci će mu se, mislio je, bacati pred noge. Obilnim plaćama i bonusima kompanije će se otimati za njega. Tko, zaboga, ne bi zaposlio menadžera s iskustvom upravljanja Republikom Hrvatskom?
Ispalo je, međutim, drugačije od njegovih očekivanja. Milanovićevo fantaziranje da mu iskustvo upravljanja hrvatskom državom može poslužiti u pravom svijetu i pravoj ekonomiji razborito je, po prilici, kao kad netko povjeruje da ga igranje Grand Teft Auta kvalificira za pravog kriminalca, da nakon desete razine Call of Duty dobivate najmanje čin poručnika Legije stranaca, a da pobjednike na PlayStation nogometu Luis Enrique osobno zove u Barcelonu.
Jedne hladne subotnje večeri na izmaku prošle ugledao sam ga u jednom otmjenom zagrebačkom restoranu. Zoran Milanović lijevao je u čašu nekakav precijenjeni plavac smijući se naftnom biznismenu Ivanu Čermaku. Zaustavio sam se kratko na pločniku ispred osvijetljenog izloga zamišljajući kakav će to biti senzacionalni kadrovski zgoditak za Crodux. Što bi Milanović uopće mogao raditi za Čermaka, nagađao sam i najbolje čega sam se dosjetio je da bi Milanović mogao Čermaku uslužno gurati cigarete u cigaršpic?
Od toga, nažalost, nije bilo ništa, ali onda je došla vijest da je Zoran Milanović s dvojicom suradnika letio u Albaniju. Putovanje je darežljivo platio SDP, detaljnije ne objašnjavajući tajanstveni interes hrvatske socijaldemokracije u Tirani, ali, Bože dragi, ako oni drže kako im je moralna obaveza pomoći bivšem predsjedniku da se zaposli, tko sam ja da im proturječim.
Milanović je Ediju Rami slatkorječivo nudio svoje praktično neprocjenjive konzultantske usluge u dugotrajnom i tegobnom pristupanju Albanije Europskoj uniji, a albanski premijer se u jednom trenutku vjerojatno zaustavio, s prvoklasnom kamenicom iz Drača ispred usta, i pogledao preko stola dugo i zamišljeno, pokušavajući sam sebi odgovoriti na sljedeće pitanje:
“Zašto bih ja mjesečno davao nepoznatu, ali svakako vrlo veliku svotu američkih dolara ovome hrvatskom muljatoru, ako bih taj novac, mnogo ugodnije, a s jednakom dobrobiti za albanski narod i albansku državu, mogao potrošiti na rulet, kokain i prostitutke?”
Pa je Milanoviću i to propalo.
Esdepeovske drugarice i drugovi mjesecima su čekali da on vrati saborski mandat i zauvijek, bespovratno napusti politiku, no teško je to napraviti nekome tko je velik dio svog života bio institucionaliziran. Socijalni radnici će vam posvjedočiti kako se dugogodišnji osuđenici i duševni bolesnici često ne snađu u vanjskom svijetu, pa mole da ih se primi natrag u zatvore i ludnice. Zoran Milanović naposljetku je pristao samo zamrznuti svoje zastupničko mjesto, ostavljajući mogućnost da ga za šest mjeseci ponovno odmrzne.
Hoćete li se okladiti što će on napraviti za pola godine?