Ako je netko krajem 2009. vjerovao da su Hrvatska i Slovenija dvije ozbiljne države i spremne na vladavinu prava, jer su pristale da ad hoc arbitražni sud donese odluku o neriješenim dijelovima međudržavne granice, teško da je zadržao optimizam do današnjeg dana, kada će u Haagu predstaviti tko je i što dobio, a tko izgubio.
U Zagrebu su, ionako, višekratno objasnili da za Hrvatsku odluka ne postoji jer je arbitraža kontaminirana. Ne treba biti zločest, ali bilo bi zanimljivo promatrati ovdašnju političku elitu kako se koprca u slučaju da Arbitražni sud presudi u korist Hrvatske. U suprotnom, ispast će da Hrvati ne priznaju niti ono na što su se obvezali, iako je prije četiri godine, recimo, Državni zbor Slovenije većinom glasova odlučio da neće poštovati arbitražnu odluku u slučaju da arbitražni sud ne obavi svoju zadaću i ne odredi kontakt Slovenije s otvorenim morem, a spomenuti kontakt mora biti teritorijalan. Sada, kad se čini da će arbitražna presuda više odgovarati Sloveniji, barem za neutralne promatrače, Hrvatska djeluje kao država čije vlasti ne priznaju niti ono što su potpisale.
Arbitražni sporazum dogovoren je 2009., u Stockholmu, a trebao je riješiti granične sporove sa Slovenijom i prekinuti slovensku blokadu s pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Slovenija se opirala, međutim, iz pozadine je djelovala američka administracija jer su u Washingtonu imali interes da ovaj dio Europe bude primjer ostatku Balkana. Slovenija je popustila, poslije su imenovani suci i stvar je krenula.
Arbitraža je kompromitirana kada su u srpnju 2015. mediji objavili transkripte koji su pokazali da su se slovenski sudac pri arbitražnom sudu i slovenska diplomatkinja dogovarali o iznošenju argumenata i lobiranju kod drugih sudaca u postupku o granici. Prema transkriptu i audiozapisu razgovora suca Jerneja Sokoleca i Simone Drenik, arbitražni bi sud dodijelio veći dio zaljeva Sloveniji. Tadašnja Vlada Zorana Milanovića, ali i opozicijski HDZ, kao i sve važne stranke, unisono su zaključili da je postupak nepovratno kompromitiran i Sabor je donio jednoglasnu odluku o izlasku Hrvatske iz arbitraže.
Od tada se i Zagreb i Ljubljana ponašaju kao da druga strana ne postoji. Tako predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković izjavljuju da "Hrvatska neće ni prihvatiti niti odbiti rezultat arbitraže budući da ona za nas ne postoji".
Preko Sutle, slovenski premijer Miro Cerar upozorava kako je njegova vlada spremna na različite scenarije, "a kad nastupi 'dan D', bit ćemo spremni učiniti ono što je potrebno, i to na svim razinama", kao da je u pitanju Normandija, a ne Savudrija.
Ako postoji utjeha, onda je to barem podatak da se Hrvati i Slovenci svađaju pristojno, a prijete si novim sudskim postupcima, a ne nabavom MiG-ova i dalekometnih haubica, kao kada se radi o sporovima s istočnim susjedstvom.
U Sloveniji je Piranski zaljev odavno psihološki problem jer svakodnevni život u proteklih 26 godina pokazuje da stvarnih problema nema. Slovenski brodovi normalno plove (Hrvatska ionako zbog međunarodnih zakona ne može zabraniti ili ograničiti njihov promet), a na području spornog zaljeva ne postoji značajan riblji fond ili podvodne zalihe plina. Znači za Sloveniju je ovo pitanje nacionalnog ponosa, a kada se radi o iracionalnim terminima kao što je ponos, argumenti stoje u posljednjem redu. Zato u Plenkovićevoj Vladi moraju računati na to da Hrvatska zbog slovenskog veta neće ući u Schengen, što može povući nove gužve na granicama kao na Uskrs, a to onda znači i veliku financijsku štetu.
Svaka ovakva odluka ima cijenu, a, koliko je poznato, Hrvatska za svoj postupak nema podršku nikoga u međunarodnoj zajednici. Osim ako se ne računa na Kinu.
Stalni međunarodni arbitražni sud u Haagu presudio je 12. srpnja 2016. protiv kineskih težnji za kontrolom nad Južnokineskim morem, donijevši odluku u korist Filipina. Kina želi vlast nad gotovo cijelim Južnokineskim morem, uključujući grebene i otoke koje i drugi smatraju svojima. Sud u Haagu rekao je da je Kina prekršila filipinsku suverenost te da čini "veliku štetu okolišu koraljnih grebena" gradeći umjetne otoke.
- Budući da ta komisija nema jurisdikciju, njihova odluka je prirodno ništavna i nevažeća - glasila je reakcija Pekinga, u kojem su Stalni arbitražni sud nazvali "farsom".
Ispod radara je prošlo da je Hrvatska, zajedno s Mađarskom i Grčkom, blokirala donošenje zajedničke izjave 28 članica EU o odluci Arbitražnog suda u Haagu u sporu Kine i Filipina oko prava u Južnokineskom moru. Mađari i Grci su se na to odlučili zbog golemih poslovnih veza s Kinezima, a zbog čega se hrvatska diplomacija odlučila na ovakav korak, nije teško pogoditi.
Ali, Hrvatska nije Kina i bez podrške neke od najjačih država EU teško može, na duže staze, ignorirati današnju odluku iz Haaga.