Lokalni izbori 2017. godine s jedne nam strane nisu donijeli ništa posebno novo ako iz njih želimo iščitati neke važne poruke o odnosima ključnih političkih snaga, ali su nam, s druge strane, potvrdili da hrvatska politička scena nastavlja ubrzano evoluirati u neko novo, nešto drugačije biće; homo politicus drugačijih pogleda i očekivanja.
Ako pogledamo, recimo, novu političku kartu glavnoga grada, primijetit ćemo slabljenje SDP-a, koji je u Gradskoj skupštini, čak i uz pomoć partnera iz HNS-a, HSS-a i HSU-a, pao iza Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića, a na lokalnim je izborima 2013. godine samostalno držao poziciju najjače liste u Gradu. Najjača oporbena stranka podjednako se loše provela i u drugom najvećem gradu, a to također ukazuje na dezorijentiranost u socijaldemokratskom taboru. Što se tiče ključnih političkih tabora, vrijedno je, nadalje, spomenuti očekivani neuspjeh HDZ-a u Zagrebu, ali i pomalo iznenađujuće uspjehe u Splitu i Dubrovniku te planirano blago jačanje utjecaja na ionako dominantnim pozicijama u županijama.
Ukratko, ovi nam lokalni izbori, kad je riječ o najjačim strankama, nisu ponudili nikakav poseban mig koji bi nam mogao otkriti nove moguće pozicije po pitanju preslagivanja nacionalne vlasti, odnosno budućnosti Plenkovićeve Vlade.
Možemo, nadalje, zaključiti da su nam ovi lokalni izbori otkrili koja to politička lica imaju političku težinu, a tko se skrivao iza stranke. Najvećim pobjednikom novih izbora tako se može proglasiti Ivan Čehok. Čovjek kojem je prilično nategnuta optužnica temeljena na vrlo kreativnom vještačenju praktički uništila političku karijeru vratio se na scenu, recimo to otrcano, poput feniksa. Njegov osobni rezultat, kao i onaj njegove liste, velika je pobjeda u nikad žešćem i kvalitetnijem okršaju političkih platformi Varaždina. Jednako tako, na ovim izborima doznali smo da jedan Baldasar ipak nije nikakav politički kapitalac, nego samo jedna od lokalnih grešaka SDP-a koja je više pridonijela urušavanju rejtinga stranke nego probitku njezinih ideja.
Iako je u kratkom vremenu bilo nemoguće analizirati velik broj rezultata, dojam je da takozvane "nove opcije", "treće opcije", "alternativa"… doživljavaju najradikalniju transformaciju. Čini se tako da Živi zid, nakon velikih doza parlamentarnog ekshibicionizma Ivana Pernara, nije stekao više povjerenja pukim zbrajanjem minuta na TV-u dobivenim zahvaljujućim bizarnim ispadima, nego se, upravo suprotno, razotkrio u svoj svojoj dezorijentiranosti i besmislenosti. Za razliku, nešto suvisliji politički koncepti poput onog Zagreb je naš, pojedinačni uspjesi predstavnika Pametnog, kao i hrvatske Marine Le Pen, Brune Esih na suprotnom političkom polu, najavljuju kandidaturu novog soja političke alternative u Hrvatskoj. Hoće li taj novi soj političkih bića postaviti suvisliju osnovu za dugoročniju identifikaciju specifičnih dijelova izbornog tijela, tek treba vidjeti. Iskustva laburista ili ORaH-a pokazuju da su šanse jako male.
U tom kontekstu valja postaviti pitanje što se dogodilo s Mostom? Njegov lider Božo Petrov poručio je, naravno, da su jako zadovoljni izbornim rezultatom, ali su zapravo ostali zaglavljeni negdje između nekadašnje alternative establishmentu i pokušaja transformacije u neki novi politički mainstream.
Generalno govoreći, za čvrste konačne zaključke je prerano. Novi odnosi snaga u skupštinama gradova i županija takvi su da će trebati vremena za konsolidiranje novih koalicijskih potencijala. Trenutačno više sastava skupština u velikim sredinama ne izgleda baš obećavajuće ako želimo računati s političkom stabilnošću, odnosno s ozbiljnim upravljanjem na lokalnoj razini, ali to ne znači da neće doći do trenutačno neočekivanih profilacija političkih osobnosti te, posljedično, također iznenađujuće kristalizacije novih političkih paktova na lokalnim razinama.
Zaključno, valja naglasiti, za jedan zaključak nije prerano: uz ovako velik broj političkih utvrda, izbornih cjelina u kojima se godinama ništa bitno nije promijenilo, netko tko je zalutao u Hrvatsku na osnovu tog podatka mogao bi pomisliti da se vjerojatno u tim sredinama jako dobro živi te da političari i ne trebaju raditi puno bolje. Kad bi to zaista bila istina, Hrvatska bi bila zemlja sreće i blagostanja.