.jpg)
Shangri-La je fiktivno mjesto mistične harmonije, bijega od nahrupljujuće ratne kataklizme, uIzgubljenom obzoru, alternativnohistorijskoj utopijskoj fikciji Jamesa Hiltona. Među hotelima koji su uzeli taj naziv, kako bi gostima sugerirali ideju o oazi odmora tijela i duše jedan je i u Singapuru. I ondje je na dnevnom redu jučer, utopiji uz dlaku, bila na dnevnom redu opasnost od ratne kataklizme. Koliko realna, a koliko “nabrijana”, na način kako su se antički germanski ratnici i kako se suvremeni maorski sportaši spremaju na okršaj dižući sami sebi razinu adrenalina i agresije – pokazat će budućnost.
Riječ je o savjetovanju ministara obrane i načelnika stožera dvadesetak zemalja sa širega pacifičkog područja o, kako je navedeno u naslovu, ekspanzionizmu Kine na području Južnoga kineskog mora. Peking, naime, polaže pravo na gotovo 90 posto tog mora koje zaprema 3,5 milijuna četvornih kilometara akvatorija. Paradigmatski je problem nenaseljenih koraljnih Paracelskih otoka, oko 325 km istočno od vijetnamske obale, koje je Francuska priključila Francuskoj Indokini 1932., a 1974 ih je Kina zauzela (kaže: vratila pod svoje vrhovništvo). Na njih pravo polažu sada i Tajvan i Vijetnam. Kina ih je, međutim utvrdila, izgradila je na njima nekoliko avionskih pista dugačkih kilometar i pô, učinivši od njih “fiksne nosače aviona”. Washington to vidi kao “izgradnju Kineskog zida na Pacifiku”, prijetnju miru, narušavanje postojeće ravnoteže snaga, zloporabu obaveze miroljubivog korištenja izvanteritorijalnih mora – dok Kina to smatra obranom svoga teritorijalnog mora, sprečavanje američke rekolonizacije tuđih mora. U neku ruku spor sličan Savudrijskoj vali odnosno Piranskom zaljevu, ali na 175.000 puta većoj površini.
Savjetovanje u Singapuru poslužilo je kao neka vrsta tematskog uvoda u današnji redoviti “Strateško-ekonomski dijalog” Kine i USA, ovaj put u Pekingu. Washington pokazuje da je opet kadar sastaviti davno raspušteni Manilski pakt (kasnije: SEATO) i da još ima konja za utrku, što je demonstrirao i Obaminim posjetom Vijetnamu i Japanu.
Što se to nas u Hrvatskoj tiče? Sudeći po našim medijima: ništa. A po izjavama naših diplomata: još i manje.
Više jedva da i znamo što se događa izvan našeg dvorišta; ni Berlin ni Pariz nisu odavna točke novinskog interesa, kamoli Moskva u kojoj nam mjesecima ne treba ni ambasador.
Hrvatska - pa i ova novinska - autistično se zatvorila u vlastito dvorište, kontemplira svoj pupak kao centar svijeta iz kojega je zanima, zapravo, samo odjek domaćih zbivanja: kako sude razdor HDZ-a i Mosta, što misle o diverzijama nekog našeg slučajnog ministra i tome slično. Unija, Evropa nas zanimaju samo da bismo doznali koliko ćemo novaca izmusti. Migracijska kriza: samo dok se bojimo da će se ti naši bližnji iskrcati u našu blizinu, na naš trošak.
Što je svijet? Ono mjesto gdje naši sportaši proslavljaju naše ime u dresu za koji 25 godina tvrdimo da mu je dizajn kockast, jer je sasma nepotrebno znati razliku između kocaka i kvadrata u grbu na koji se zaklinjemo. Nećemo se valjda kvadrirati u potrazi za boljom budućnošću, mi se kockamo u automat klubu.
Naša isključivost je upravo dirljiva: iz svog identiteta isključuje i onoga tko nema istu fleksiju jata, makar ona bila izvorna hrvatska. Naišao sam nedavno na lijep grafit: ušato “U” (da se zna da smo ustaše), iznad njega križić (da se zna da smo kršćani, oni koji ljube bližnjega kao sama sebe), sve to kao inicijal domoljubnog pokliča: “Ubij tovare!” Usput: “o” je dizajnirano kao keltski križ, da ne uzmanjka “Europe”. Lijepo je od tih ušatih križara što nisu zaboravili nas Dalmatince, što nam uz autocestu ostavljaju spomenar svog domoljublja, po obrascu “Ubij, zakolji, da [drugi] ne postoji!”
Suočeni s tim duhovnim sklopom, koji ti naši birači nisu dobili u školama (bez obzira na kurikulum), nego na putu od obitelji do igrališta, kroz pitomi pejzaž Lijepe naše ili u kyberprostoru, treba li se čuditi što će i naš obavijesni obzor s mukom i zazorom preskočiti “ogradu vlastitog dvorišta”, koju je Vjekoslav Bajsić vidio oko glava naših ljudi i kada su dugo boravili u inozemstvu?
Mi smo svoj Shangri-La ostvarili u sebi, u skučenosti svoga skupnog narcizma (paradigmatski opisanoga komparacijom: “lip - lipši - nu me!”) iz kojega nas ostalo zanima samo voajerski, onoliko koliko može podraškati i pumpati naš ego, našu pohlepu, materijalnu (kroz imutak, kroz kult “jića i pića”) ili pornografsku (kroz “cice i guzice”, tako da je teško naći prosječno informirana našijenca koji ne zna tko je Kim Kardashian, odnosno koji zna nabrojiti barem dvije članice Hrvatske akademije).
Manje me zanima na čiju sve dušu ide stanje koje sam opisao ovako paušalno, novinarski. Problem mi je što smo tome pridonijeli i mi novinari, što u našim redakcijama narcistički autizam podvaljujemo jedni drugima kao vrlinu, čak krepost.