TVRDOGLAVE ČINJENICE

Hrvatska treba izbjeći tranzicijske delinkvente srednje Europe

U.S. President Donald Trump shakes hands with Croatian President Kolinda Grabar-Kitarovic as Polish President Andrzej Duda, Estonian President Kersti Kaljulaid, Romanian President Klaus Iohannis, Latvian President Raimonds Vejonis look on during the Three Seas Initiative Summit in Warsaw, Poland July 6, 2017. REUTERS/Carlos Barria
REUTERS

Hrvatska bi bila skupa s državama koje kotiraju kao zabiti. Ta zajednica zemalja s Hrvatskom u sebi ne bi više predstavljala 'gomilu zabiti', nego bi u svijetu bila prikazivana kroz hrvatsku sredozemnu/srednjoeuropsku kulturu i ljepote, iako bi vlast bila u rukama nekih drugih zemalja, tako se u hrvatskom izdanju sveznajuće Wikipedije objašnjava hrvatski zazor prema političkom projektu zapadnog Balkana. Takva grozna mogućnost bilo kakve asocijacije Hrvata s lošijima i nazadnijima od sebe prvog hrvatskog predsjednika toliko je zabrinjavala da ju je spriječio uvođenjem izričite zabrane, čak i pokretanja postupka takvog združivanja u 141. članku Ustava, koji je tako (prema istom Wikipedijinu članku) u narodu postao poznat po nazivu "Tuđmanova tvrđava".

Ta tvrđava tako je trebala zemlju trajno zaštititi od inkorporacije u "gomilu zabiti", te sačuvati "hrvatsku srednjoeuropsku kulturu i ljepote" od utjecaja balkanskih vrijednosti. Dulje od 20 godina ta mittelevropska aspiracija bila je zapravo jedina dogma nacionalističke desnice. Sve ostalo bila su samo sredstva za njezino ostvarenje. U tom inverznom shvaćanju nije Hrvatska postala članica EU i NATO-a zbog želje da pripada tom krugu ili zato da iskoristi benefite tih asocijacija, nego isključivo da se na taj način distancira od mrskog Balkana. Utoliko, isti će krugovi vjerojatno vrlo blagonaklono gledati i na najnoviji pokušaj političke implantacije Hrvatske u srednju Europu, kroz inicijativu Tri mora. Projekt od milja poznat i pod nazivom uspravnica zamišljen je kao političko-ekonomsko zbližavanje dvanaest, uglavnom tranzicijskih država srednje i istočne Europe. Ta glavna (ako ne i jedina) politička inicijativa predsjednice Kolinde Grabar Kitarović prošli je mjesec doživjela mini trijumf na summitu u Poljskoj, koji je posjetio i američki predsjednik Donald Trump.

Salve samozadovoljstva zbog umješnog pozicioniranja predsjednice u Trumpovoj blizini u ovdašnjoj su javnosti prekrile ozbiljniju raspravu o poprilično žestokim kritikama cijele inicijative koje su objavljene u medijima starih članica EU. Ipak, diskusija o hrvatskoj poziciji na uspravnici prije ili kasnije će se zahuktati. Primjerice, da su se ostvarile najave o tome da će Europska komisija ovaj tjedan i službeno pokrenuti proceduru iz članka 7. Lisabonskog sporazuma protiv Poljske. Riječ je o tzv. nuklearnoj opciji - članku koji omogućava suspenziju glasačkih prava neke države članice zbog kršenja osnovnih europskih vrijednosti. U slučaju Poljske problematična je bila pravosudna reforma kojom je vladajuća stranka de facto namjeravala otpustiti sve postojeće suce poljskog Ustavnog suda i uvesti novi model po kojem bi ih imenovala Vlada (!?). Zanimljivo, sporna reforma stavljena je u proceduru neposredno nakon spomenutog summita Inicijative Tri mora pa sad zapadni komentatori spekuliraju o tome da je Poljake ohrabrila Trumpova podrška.

Za Bruxelles (čitaj: Berlin i Pariz) ta je kap prelila već punu čašu nezadovoljstva sve jačim autoritarnim tendencijama u Poljskoj te je Europska komisija prvi put u povijesti došla na rub aktiviranja famoznog članka. U priču se odmah uključio danas nezaobilazni mađarski premijer Viktor Orban, inače također na udaru Komisijinih postupaka zbog kršenja temeljnih europskih prava, poručivši da će vetom spriječiti bilo kakvu penalizaciju Poljske. Ipak, pod jakim domaćim i međunarodnim pritiskom Poljaci su ipak odustali te je tamošnji predsjednik Duda jučer objavio da će staviti veto na sporne zakonske izmjene. Tako je spasio i hrvatsku diplomaciju neugodne situacije glasovanja o pokretanju postupka protiv Poljske. Kako bi se opredijelila Hrvatska - za najtežu sankciju svom novostečenom srednjoeuropskom savezniku ili izričito protiv praktički svih ostalih članica Unije? Tko bi od dvaju ustavnih sukreatora vanjske politike donio tu odluku? Briselski Plenković ili washingtonska Kolinda? I o čemu bi se tu zapravo glasalo?

Srednja Europa očito je danas poprište sraza koji će odrediti budućnost europskog projekta, a Poljska, Mađarska i možda još pokoja članica glavni kočničari ideje daljnje integracije Europe na platformi liberalne demokracije. U pozadini su krupni i pragmatični interesi koji se najbolje mogu prepoznati u ponašanju Velike Britanije koja je otvoreno podržala "demokratska prava suverene poljske države da uredi svoje pravosuđe", očito se nadajući da će poticanjem svađe u EU poboljšati poziciju u Brexitu. Ah, tko se još sjeća upornog britanskog blokiranja hrvatskih pretpristupnih pregovora zbog "slabe neovisnosti pravosuđa"…

Možda nova vremena zahtijevaju i nove običaje, možda i nije točna čuvena uzrečica Vladka Mačeka kako je malima - dok se veliki tuku - mjesto pod stolom, no Hrvatska ipak ne bi trebala sjedati za stol s tranzicijskim delinkventima koji su nakon 30 godina demokracije odlučili okrenuti sat unatrag. U toj "gomili demokratskih zabiti" Hrvatska ne može biti više od "mediteranskog ukrasa" zajednice u kojoj bi vlast bila u rukama nekih drugih zemalja. A od toga, navodno, zaziremo. Utoliko, jedino okruženje u kojem Hrvatska treba biti je ono kvalitetnijih, naprednijih i uspješnijih od sebe. Sve ostalo suštinski će opet biti zapadni Balkan, bez obzira na to kojim ga nazivom kitili.

ELIPSO

Izdvajamo