Je li Podravina osuđena na povratak u prošlost ili je moguć njezin zaokret prema budućnosti? Što znači najavljena smjena Podravkina šefa Zvonimira Mršića? Jesu li mogući drukčiji scenariji? Je li Podravka i dalje jedna od najuspješnijih hrvatskih kompanija?
Na prvo, treće i četvrto pitanje odgovor je da. Na drugo pitanje odgovor bi mogao biti da je i Mršić došao kao pulen politike, pa zašto ne bi tako i otišao. To bi, naravno, bio pogrešan odgovor.
Da, Mršić jest došao na vrh Podravke političkim putem, kao SDP-ov čovjek, desetljetni, kažu uspješan, gradonačelnik Koprivnice. Mršić je, međutim, Podravku, a donekle i sebe, uporno gurao dalje od politike. Zato se, uostalom, nije kandidirao za predsjednika SDP-a, iako su ga mnogi zamišljali na toj funkciji.
Je li Mršić bio uspješan šef Podravke? Tu su mišljenja podijeljena. Podravka je 2012., kada je Mršić preuzeo kompaniju, bila snažno uzdrmana aferom Spice, dionica je ponirala, jedva se do kraja godine održavši iznad 200 kuna. Povratak je bio spor, ali stabilan, vrijednost je danas 380 kuna. Činjenica da je kompanija tijekom proteklih deset godina samo dvaput isplatila dividendu (drugi put, značajno obilniju, podijelio je prošle godine Mršić) vlasnike vjerojatno ne čini sretnima. Tko su vlasnici? Nešto više od četvrtine ima država (5,7 posto je u Kapitalnom fondu), slijede mirovinski fondovi, trećina otpada na "ostale", male, nevidljive, ali često utjecajne dioničare.
Problem je što Mršićeva smjena, bude li je, ne slijedi tržišnu logiku, nego se o Podravkinoj Upravi raspravlja na Vladi, u kontekstu stranačkih raspodjela, slijedeći logiku da je Podravka važna kompanija i da je treba vratiti HDZ-u koji je ostao jedina važna stranka u državi. Pogrešno i dugoročno loše za Podravku, čak i ako se prvi sljedeći politički izabranik pokaže boljim od Mršića.
Koji su drugi scenariji?
Prvi je prodaja državnog udjela u kompaniji, čija priprema možda i bude zadatak nove Uprave. U načelu dobra odluka, jer što će državi proizvođač juhe i Normabela koji ne isplaćuje dividendu? Mogla se, međutim, provesti i bez drame oko smjenjivanja Uprave.
Prvo pitanje: tko bi htio kupiti Podravku?
To ne bi trebao biti problem. Ako bi se krenulo najjednostavnijim putem, kada bi država raspisala javnu ponudu dionica za svoj udio u Podravka grupi, transakcija bi vjerojatno završila u minutama.
U tom bi slučaju cijela Podravka vjerojatno završila u rukama fondova, a onda bi neki "veliki inozemni igrač" pozadinski s domaćim fondovima dogovorio preuzimanje kompanije. Ni to u načelu ne bi bilo dobro za kompaniju, koja bi u tom slučaju izgubila svoju lokalnu komponentu. Podravku ne treba oteti Podravini, treba je oteti podravskoj, kao i svakoj drugoj politici.
Drugi scenarij je potraga za partnerom koji bi ušao u kompaniju s namjerom da je preuzme cijelu, a sasvim sigurno njezin većinski udio.
Za takvu je akciju spremnost nedavno objavio Emil Tedeschi čiji je Atlantic već jednom pokušao pa odustao od preuzimanja Podravke. Tedeschijeve namjere su jasne: povezivanjem Podravke i Atlantica te njihovih međunarodno umreženih biznisa stvorila bi se velika hrvatska kompanija spremna za život na konkurentnom tržištu EU. Takva kompanija, piše u jednoj od Atlanticovih analiza, s deset milijardi kuna objedinjenog prihoda od prodaje lakše bi se nosila s konsolidacijom maloprodaje na ključnim tržištima, a postigle bi se i bolje predispozicije za razvoj poslovanja te širenje poslovanja u Europi i izvan nje.
To je teško poreći. Pitanje je, međutim, je li Atlantic danas financijski spreman za takav iskorak. Bankari su suzdržano skeptični.
Nije, međutim, Atlantic jedini koji bi mogao zagristi u Podravku. Ostavimo li po strani veliki Agrokor, kojemu bi Podravka mogla biti dio prirodnog širenja biznisa, ali trenutačno, čini se, ne razmišlja o velikim akvizicijama, na popisu mogućih pretendenata još su Adris grupa i Orbico, dvije snažne, dobro upravljane i bogate domaće grupe čiji se biznisi mogu dopuniti Podravkinim.
Adrisu ne bi bio problem pronaći keš za "akciju Podravka", a otkad su, pogotovo nakon napuštanja duhanskog biznisa, na Cromarisu pokazali da u prehrambenoj industriji mogu biti ozbiljan igrač s kojim treba računati, iskorak u veliki posao u tom sektoru ne bi odudarao od njihovih apetita na drugim područjima. Pitanje je koliko ih to trenutačno zanima.
Za razliku od Podravke, Atlantica i Adrisa, Orbico je potpuno privatna kompanija u vlasništvu Branka Roglića i obitelji i ne mora o svojim namjerama nikoga obavještavati. Jedan je od najvećih europskih distributera robe za supermarkete (on sam kaže da je najveći) nema problema s priljevom novca, ali izrazito ne voli dugove.
Roglić je ovih dana najavio novo preuzimanje na Zapadu, ambicija mu je postati najveći distributer na svijetu, i u ovom nabrajanju hipotetskih scenarija ovaj u kojemu se on spominje najmanje je vjerojatan.
A Mršićev u petak najavljen veliki Podravkin šoping u Rusiji?
Teško je zaključiti išta drugo, osim da je vjerojatno riječ o traženju balasta koji bi Podravku učinio preskupom za preuzimanje. Ode li Mršić, taj šoping se vjerojatno neće dogoditi.
U samo mjesec dana Ina, HEP, a sada i Podravka postali su taoci nejasne državne politike prema velikim domaćim kompanijama. Najgori bi scenarij bio da to i ostanu.