Dvije točke na posljednjoj sjednici Vlade naznačile su jedan od ključnih zadataka buduće ekonomske politike - upravljanje budućnošću najvećih kompanija u državom portfelju.
Objava potrage za savjetnikom pri mogućem otkupu MOL-ovih dionica Ine i otvaranje zakonskih mogućnosti za privatizaciju HEP-a mogu se na prvi pogled učiniti kontradiktornim odlukama, jer Ina bi se, uspije li država u svojoj nakani, za razliku od HEP-a koji bi otišao, našla ponovo u državnim rukama. Riječ je, međutim, o planiranom kratkom Ininom boravku u okrilju države. Brzo nakon preuzimanja mađarskog vlasničkog paketa Ina bi, kako saznajemo, mogla dobiti novog vlasnika, ali i novi bitno drukčiji suvlasnički ugovor s državom. Dobro.
Kada je riječ o HEP-u, danas najvećoj i najboljoj državnoj kompaniji, ne treba se čuditi što građani na spomen privatizacije pušu na hladno. Njihovo prvo i zapravo jedino pitanje - hoće li poskupjeti struja - nije nimalo neopravdano (odgovor je, mogla bi, ali ne mora), no daleko je od najvažnijeg. Osnovno pitanje jest koji dio HEP-a država kani privatizirati. Iskustva pokazuju da su dobro prošle zemlje gdje je država privatnom sektoru prepustila proizvodnju energije, dok je u svojim rukama zadržala distribuciju. Kontrola uredne isporuke ključ je za autonomnu energetsku politiku, a onda i za ekonomiju u cjelini.
Ako smo išta mogli naučiti iz dosadašnjih velikih privatizacija, onda je to da je loše kada se važni procesi događaju pod pritiskom.
Kada je Vlada Zlatka Mateše u listopadu 1999. za 850 milijuna dolara 35 posto Hrvatskih telekomunikacija prodala Deutsche Telekomu u jednoj od do tada najvećih istočnoeuropskih tranzicijskih transakcija, puno je toga ostalo nedorečeno, počevši od samog natječaja u kojem je jedinu kvalitetnu, ali financijski razočaravajuću (611 milijuna dolara), ponudu dostavio skandinavski koncern Telia - Telenor, do konačnog, 850 milijuna dolara teškog, ugovora s Deutsche Telekomom čije smo detalje, nikada u potpunosti, saznavali tijekom godina. Matešin tadašnji ushit ("imamo proračun za 2000. godinu!") teško da se može smatrati pokazateljem uspjeha. Hrvatski ugovor s Deutsche Telekomom bio je, danas to znamo, pun ustupaka velikoj njemačkoj kompaniji, koja je uz snažnu lobističku potporu svoje širenje osigurala i nizom njemačkih političkih i financijskih usluga Hrvatskoj. Hrvatska je tada bila još izvan globalnih financijskih tokova, Njemačkoj nije bilo teško uredu predsjednika ispostaviti račun za političke dugove.
Kada je Ljubo Jurčić kao ministar gospodarstva u Vladi Ivice Račana u srpnju 2003. potpisao prvi ugovor s MOL-om, koji je mađarskoj kompaniji unatoč tek 25-postotnom udjelu u Ini dao nesrazmjerno velika upravljačka prava, pa i korporativnog i šefa financija i pravo prvokupa u prvom sljedećem krugu privatizacije, Hrvatska se oprostila s Inom kao nacionalnom energetskom kompanijom. Unatoč svemu što se s Inom događalo u međuvremenu pogrešno je kriviti MOL za "neprijateljske poteze" prema Hrvatskoj. Kao najveći pojedinačni vlasnik Ine (49 posto naspram 44 posto u rukama hrvatske države) MOL upravlja kompanijom u interesu svojih dioničara, a oni Inu danas vide kao integralni dio velikog MOL-a. To nam se ne sviđa?
O tome smo mogli razmišljati 2003. i, kasnije, 2009. godine kada je Vlada Ive Sanadera sklopila novi ugovor s MOL-om nakon što je kompanija postala najveći pojedinačni Inin dioničar. Pritisnut hrvatskom politikom, MOL je još u studenome 2013. ovlastio odbor svojih izvršnih direktora da započnu s pripremama prodaje MOL-ova udjela u Ini. Načelno, oni to mogu napraviti bilo kad, u svakom slučaju prije nego što hrvatska vlada skupi dovoljno financijske snage za preuzimanje. Realno, teško je vjerovati da će netko preuzeti 49 posto kompanije čiji je drugi najveći vlasnik država koja se protivi takvom preuzimanju. Najsretniji trenutak za Inu bit će ipak vjerojatno onaj kada se politika prestane baviti kompanijom. Ako se to ikad dogodi. Višekratna privatizacija Željezare Sisak dosad se pokazala repetitivnim fijaskom, nimalo neočekivanim već zbog toga što u Hrvatskoj nema željeza. Nije bez razloga sisačka željezara bila jedina u Europi za koju britansko-indijski kralj željeza i čelika Lakshmi Mittal nije pokazao ni zrna interesa, čak ni onda kada je kupovao željezaru u Zenici. I tu se, međutim, ključnom pokazala uloga politike koja nije odradila spoj posao i postupno, dok je to još bilo moguće, poticajima Sisak usmjerila prema nekim drugim industrijama, čišćima i za građane zdravijima od prerade nafte i željeza. Može li za petak najavljeno pokretanje treće smjene u Željezari promijeniti sudbinu Siščana? Možda, iako se nakon četvrt stoljeća agonije teško oduprijeti skepsi.
I za kraj, treba li, kao što traži ministar državne imovine Goran Marić, Podravka ponovo postati kompanija od posebnog državnog interesa, nakon što je s tog popisa skinuta prošle godine? Politika je u toj kompaniji uvijek imala važnu, ne nužno i zdravu ulogu. Mariću je dosad uspjelo s vrha Podravke ukloniti uspješnog Zvonimira Mršića koji je, iako dugogodišnji političar, pokušao depolitizirati upravljanje kompanijom. Dosadašnji rezultat tog poteza pokazao se, međutim, opasnim za Marićev matični HDZ uputivši Mršića kao visoko rangiranog SDP-ovca natrag prema politici (njegovu današnju poziciju u Agrokoru možemo smatrati privremenom), Marić je oporbenoj stranci koja posrće nenamjerno otvorio put prema oporavku. Pogodak.