Teško bi se našao itko u Hrvatskoj, pa i među onima koji su potpuno nezainteresirani za politiku i gospodarstvo, tko ne bi imao svijest o posljedicama MOL-ova preuzimanja upravljačkih prava nad Inom. I najmanje upućeni u politiku i gospodarstvo znaju da mađarski MOL ničim nije pridonio razvoju Ine, da domaća naftna kompanija pod njihovim upravljanjem stagnira, da su rafinerije zapuštene, a da je već dulje vrijeme samo pitanje dana kad će se ona u Sisku zauvijek ugasiti.
Nadalje, svakom je jasno da Hrvatska mora učiniti nešto oko energetske neovisnosti, a da otkup dionica Ine od MOL-a koji je premijer Andrej Plenković najavio prošlog Božića ne može proći bezbolno. Ako se taj otkup realizira, povećat ćemo javni dug, a pitanje je i kako će se u svemu tome provesti HEP (i kolika će nam tek nakon toga biti cijena struje) koji bi Vlada dijelom privatizirala i tako namaknula dio novca za povrat Ine u hrvatske ruke.
Uostalom, svakome je jasno i to da se MOL-ovo nepošteno preuzimanje Ine - podmićivanjem bivšeg premijera Ive Sanadera sa 10 milijuna eura - debelo reflektira na političke odnose Hrvatske i Mađarske i da će nam Orban podmetati nogu sve dok je MOL prisutan u Zagrebu. Zadnja pljuska iz Budimpešte nedavna je objava Mađarske da blokira ulazak Hrvatske u OECD (Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj) i to zbog "stanja oko MOL-ovih investicija u Hrvatskoj i hrvatskog tretmana predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernadija".
Dakle, nakon što Mađarska već šest godina čini sve ne bi li spriječila hrvatske pravosudne vlasti da provedu istragu i suđenje Hernadiju za optužbu da je podmitio Sanadera i tako MOL-u osigurao upravljačka prava nad Inom, sada još ucjenom i blokadom Hrvatske na putu u OECD nastoji izvršiti pritisak na hrvatsko pravosuđe da odustane od kaznenog progona Hernadija.
Mađarskom premijeru Viktoru Orbanu mora se priznati da, što se Ine i MOL-a tiče, od prvog dana vodi ne baš poštenu, ali vrlo konzistentnu i dosljednu politiku koja je u potpunosti podređena interesima njihove naftne kompanije i maksimalne zaštite svih ljudi koji ju provode. A kakvu politiku nasuprot tome vodi Hrvatska ? To ni dragi Bog više ne zna. I to počevši od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ona je nedavno otišla u Budimpeštu na sastanak s Orbanom najavljujući kako će tražiti pojašnjenja za blokadu, a vratila se prenoseći bez ikakve ograde Orbanove stavove, lišena pritom ikakve potrebe i svjesti o potrebi zaštite neovisnosti hrvatskoga pravosuđa.
Treba li se onda čuditi što se na puno nižim razinama državni službenici, dužnosnici i ljudi kojima su povjereni neki od segmenata ovoga slučaja ponašaju kao da im je Ina zadnja rupa na svirali. Štete koje cijelo društvo zbog slučaja Ina - MOL već godinama trpi samo se gomilaju, a nitko, počevši od Sanadera kojemu je Ustavni sud ukinuo već pravomoćnu osuđujuću presudu, za to ne odgovara.
Vođena tom logikom, zastupnica Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, Štefica Stažnik, doista nije imala razloga uzrujavati se što je prije više od dvije godine Hernadi protiv Hrvatske podigao tužbu tvrdeći da mu je Županijski sud u Zagrebu raspisivanjem europskog uhidbenog naloga povrijedio pravo na slobodu kretanja. Nikom živom u Hrvatskoj nije prenijela tu informaciju sve do prije dva i pol tjedna, kad je slučaj došao do suđenja. U svemu je najgore što je pritom potpuno svejedno je li gđa Stažnik hrvatske vlasti, i izvršnu, i pravosudne, uskratila za informaciju zato što traljavo prati postupke koji dolaze na sud u Strasbourgu ili je znala za Hernadijevu tužbu, ali nije smatrala da to ikome treba reći. Potpuno je svejedno što je posrijedi jer postoji vrlo visoki stupanj vjerojatnosti da joj zbog toga neće pasti ni dlaka s glave.
Uostalom, je li itko iz hrvatskih diplomatskih predstavništava u Mađarskoj pozvan na razgovor zato što nisu upozorili hrvatske vlasti i javnost da službena mađarska politika plasira netočne informacije da je njihovo pravosuđe oslobodilo Hernadija optužbe o podmićivanju Sanadera? Nije. Mediji su otkrili da je potkraj 2014. Prizivni sud u Budimpešti obustavio postupak protiv Hernadija (a nije ga oslobodio), a to ostavlja prostor našem pravosuđu da mu sudi i pobija sve Hernadijeve argumente kojima se bori protiv primjene europskog uhidbenog naloga. U Hrvatskoj se svi ponašaju kao da ih se to ne tiče.
Identično je bilo u slučaju arbitraže koju je Hrvatska pokrenula protiv MOL-a tražeći da se proglase ništetnim izmjene ugovora iz 2009. kojima je MOL preuzeo upravljanje Inom jer su nastale na temelju korupcije. Tek pošto smo izgubili arbitražu (a u velikoj mjeri zato što je Ustavni sud ukinuo presudu Sanaderu kojom je korupcija bila dokazana) pokazalo se da je naš sudac, najveći autoritet za trgovačko pravo u Hrvatskoj, prof. Jakša Barbić, bio u sukobu interesa jer je bio arbitar u drugom postupku u koji ga je imenovala Ina.
Odnos svih, od visoke politike do običnih službenika, prema Ini je takav kao da je to još firma u društvenom vlasništvu, a Hrvatska jedna od zemalja socijalističke Jugoslavije. Društveno je značilo svačije, a odnos prema njemu kao da je ničije.