TVRDOGLAVE ČINJENICE

Inin poučak: ne vjeruj stranim bankarima, posebno kad ponude nose

Tomislav Krišto / Hanza Media

Zgrada INA-e u Novom Zagrebu

Tek što je hrvatska Vlada objavila kako će angažirati međunarodne savjetnike za proces otkupa Ininih dionica od MOL-a i pronalaska novog strateškog partnera, počeli su se ukazivati i prvi zainteresirani za taj posao. Tako se u subotnjem izdanju Večernjeg lista već spekulira s mogućim konzultantima - redom svjetskim financijskim kućama, navodi uvjete natječaja (izostanak angažmana za MOL u zadnjih pet godina), nagađa oko vrijednosti transakcije otkupa (9 milijardi kuna), ali i cijene savjetovanja (30 milijuna eura). Neke od tih prognoza možda se na koncu i pokažu točnima, no način na koji se u domaćoj javnosti već sada pristupa kompleksnoj operaciji rješavanja slučaja Ina zapravo je metafora diletantizma zbog kojeg je kompanija uopće zapala u probleme. Može li isti takav pristup ovaj put dovesti do kvalitetnijeg rješenja? Primjerice, u domaćoj se javnosti kao mantra stalno ponavlja tvrdnja da Ina vrijedi oko 2,5 milijardi eura, što znači da bi MOL-ovih 49 posto vrijedilo oko 1,25 milijardi. Sam MOL, pak, preko svojih predstavnika je u više navrata poručio kako želi vratiti "novac koji je uložio u tvrtku", što bi, pak, značilo da očekuju oko 1,8 milijardi dolara. Tu valuaciju zadnjih je dana prihvatio i SDP-ovac Peđa Grbin, ustvrdivši kako će Inine dionice koštati koliko MOL traži. Ipak, na kojim se parametrima temelje te procjene? Primjerice, je li itko detaljno procijenio koliko vrijede Inine dokazane rezerve ugljikovodika, s obzirom na trenutno nisku cijenu nafte i poprilično stara polja koja za usporavanje prirodnog opadanja proizvodnje zahtijevaju znatna ulaganja? Koliko je onda vrijednost barela Ininih rezervi? Kako se vrednuje Inina imovina u Siriji? Što je s rafinerijama? S obzirom na to da sama Ina u tom segmentu zadnjih godina bilježi operativni gubitak, ima li taj segment uopće ikakvu vrijednost? Kako se Ina, uopće, uspoređuje sa sličnim naftnima kompanijama u regiji po ključnim poslovnim varijablama, kao što je odnos operativno investiranog kapitala i operativne dobiti? S točnim odgovorima na ta pitanja, realna vrijednost kompanije mogla bi biti tek nešto veća od milijardu eura. No, ako je valuacija naftnih tvrtki relativno egzaktna znanost, koja se može provesti primjenom poznatih računovodstvenih metoda, pitanje odabira novog strateškog partnera znatno je kompliciranije.

Na temelju kojih kriterija će se odabrati novi partner? Koji su ključni interesi države u Ini? Kako se može procijeniti sposobnost novog partnera da te interese i ostvari? Kako se mogu definirati jamstva koja bi trebala služiti kao osiguranje da će se to i dogoditi? Danas, kad se kao Vladini konzultanti spominju velike međunarodne financijske kompanije, važno je prisjetiti se 2003. i prvog kruga privatizacije Ine kad je glavni savjetnik bio Deutsche Bank. Ishod cijelog procesa bio je da je zbog 80-ak milijuna dolara financijski jače ponude prihvaćen MOL i odbačen austrijski OMV. Danas, gotovo 15 godina kasnije, pokazat će se kakva je to bila odluka, pa je država zbog lošeg funkcioniranja i stagnacije Ine pod MOL-om na ime izmakle dividende i ostalih štetnih pojava izgubila i deset puta više od tih 80 milijuna. A kad je prije sedam godina MOL objavio javnu ponudu za otkup dionica Ine po cijeni od 2800 kuna, taj isti Deutsche Bank svoje je klijente izvijestio kako se radi o "dobrom poslu za MOL". Utoliko, Hrvatska - s obzirom na svoja prethodna iskustva - ima jako puno razloga da bude skeptična prema prijedlozima koji dolaze od međunarodnih financijskih savjetnika.

Kako je nadolazeći proces odabira novog strateškog partnera u Ini de facto posljednja nada za spas kompanije, evidentno je da se tom procesu mora pristupiti sustavno, uz stručnu potporu - kako u financijskom, tako i u industrijskom, pravnom i svakom drugom aspektu. U prvom koraku Vlada mora vrlo precizno i argumentirano odrediti realnu vrijednost kompanije te razraditi pregovaračku taktiku za razgovore s MOL-om, koji bi rezultirali što manjom otkupnom cijenom i konzekventno što većim interesom novih partnera. Nakon toga mora detaljno analizirati zainteresirane kompanije, procijeniti koliko su realne njihove ponude, a koliko kompatibilno njihovo poslovanje s Ininim. Hrvatskoj naftnoj kompaniji potreban je partner koji bi joj omogućio ulazak na nova tržišta ili kojemu bi Ina bila točka za širenje u regiji te partner koji bi joj omogućio pristup cjenovno povoljnoj sirovinskoj bazi. Hoće li se takav pojaviti, teško je predvidjeti, no ako smo nešto tijekom zadnjeg desetljeća i pol naučili, onda je to da - barem što se Ine tiče - stranim bankarima nije vjerovati - posebno kada ponude nose.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo