Duža pripovijetka, naslova “Zeko”, nalazila se početkom osamdesetih u školskoj lektiri učenika srednjih škola u Bosni i Hercegovini, ali već se tada o njoj govorilo kao o manje uspjelom djelu iz Andrićeva opusa. Napisana odmah nakon rata, u vrijeme piščeva ranog aktivizma na strani nove vlasti, prvi put objavljena 1948, pripovijetka obuhvaća oko sto i trideset stranica, tako da bismo je danas mogli smatrati kratkim romanom. Romane tolikog, i još manjeg opsega, piše Patrick Modiano. I nije samo duljina ono što čitatelja asocira na Modianoa.
Glavni lik pripovijetke sitni je državni činovnik, kaligraf koji ispunjava diplome i priznanja pri Kancelariji kraljevih ordena. Žena mu je rospija, sin jedinac rodio mu se dok je bio u ratu, i vrlo vjerojatno nije njegov. Bježeći od njih dvoje, od kuće i od vlastitog života, Zeko otkriva život na dvjema beogradskim rijekama, svijet alasa, ribolovaca i pecača, zgubidana, nevoljnika i autsajdera svih vrsta. Godine su tridesete, vrijeme kada grad buja, raste i razvija se u metropolu po europskome kroju, a istovremeno se primiče rat, s ratom i svojevrsna propast svijeta. Tu će, na obali rijeka, Zeko doživjeti svoju povijesnu inicijaciju i svoj fatalni susret sa sudbinom. Dogodit će se nešto što ovu pripovijetku - pogotovu među površnim čitačima - dovodi na loš glas i što ju je u nekim prethodnim vremenima učinilo visokokaloričnim gorivom revolucije i zgodnim sredstvom komunističke propagande. Ali ako bismo našli razloga da još jednom pročitamo “Zeku”, u drugome vremenu i s ponešto izmijenjenim društvenim i životnim iskustvom, mogli bismo primijetiti da se i pripovijetka u međuvremenu preobrazila, i da je u tom preobražaju sasvim izblijedila njezina ideološka agenda. Ono što je nekada bila poruka revolucije danas je melankolična pohvala gubitništvu. Iz emocionalnog i sadržajnog registra bliskog Modianou. (Po motivima Andrićeve priče 1985. snimljen je film “I to će proći”, u režiji Nenada Dizdarevića i scenarističkoj adaptaciji Abdulaha Sidrana. Davno je to bilo, filma jedva da se sjećam, a nemam načina da ga ponovo vidim. Zeku je igrao Fabijan Šovagović. Jedna od onih njegovih fascinantnih utjelovljenja pobunjenog slabića...)
Ovaj pisac nikad nije previše ekonomizirao s naracijom. Rado je i često upričavao priču u priči, pa je to činio i u “Zeki”, naročito u onom dijelu, neočekivano dugom i naoko razvučenom, kada opisuje život na rijeci, na svim onim beogradskim splavovima, čamcima, šlepovima, sojenicama i obalnim potleušicama, kakvih je bezbroj i danas, gdje se razvija cijela jedna subkultura, zajednica ljudi koja se razlikuje od svega drugog što ih okružuje, ne pripada gradu, nije selo, postoji izvan i iznad zajednice, njezinih običaja i zakona.
Andrić je bio promatrač. I bio je čovjek vrlo snažnih fascinacija. Kada bi se u nešto zagledao, pred očima bi mu se rastvarao svijet, rastvarala bi mu se velika tema. Obično je gledao u Bosnu, u bosanske čaršija i kasabe, u Višegrad svoga djetinjstva, u Travnik svoga slučajnog rođenja, i, naravno, u Sarajevo, zavičajni grad o kojemu je, ipak, najduže i najupornije pisao, i možda je o Sarajevu najviše i napisao. Toliko toga iz zagledanosti, iz snage prizora i ponašanja ljudi koji se zateknu u prizoru.
U Beogradu je, uz duže ili kraće boravke u diplomaciji, živio od listopada 1919, dakle od dvadeset i sedme godine života. To je bio grad u koji se vraćao iz stranog svijeta. Ali sve do 1941, rata i samoizabrane izolacije i podstanarskog zatočeništva, Beograd nije bio njegova velika tema. Ili ga se nije bio nagledao ili nije nalazio motiva da se u njemu tematski odomaći. Onda je 1945. objavio “Gospođicu”, ali ni to nije bio sasvim beogradski tekst. Moglo bi se reći da je “Gospođica” svojevrsno svjedočanstvo jednoga bosanskog egzila. Tek je “Zeko” onaj beogradski tekst koji neće imati nikakve, ili skoro nikakve, veze s Bosnom. I u “Zeki” ta fascinacija, ta zagledanost u beogradski život na rijeci. Opisivao ga je baš kao da je namjeren napisati dugi roman o ljudima sa splavova i iz sojenica. Poslije se više nije vraćao toj temi.
U nizu tih riječnih epizoda i sudbina jedna je naročito zanimljiva, jer nam danas djeluje tako neočekivano. Ili je, možda, čitatelju zanimljiva zato što se tiče nekih njegovih životnih interesa i okolnosti? Ne možemo biti sigurni što je od toga.
Priča je to o paru Istrana, Marijeti i Ivanu, kojega svi zovu Ivan Istranin. “Oboje su izbeglice iz Istre”, kaže pisac, što je njegovom čitatelju iz 1948. još i moglo značiti da su izbjegli ispred talijanskoga fašizma i talijanizacije sveg slavenskog stanovništva u Istri, nakon što je ova mješovita pokrajina po svršetku Velikog rata pripojena Kraljevini Italiji. U kasnijim je desetljećima blijedjelo društveno i kulturno sjećanje na taj događaj, ili je bivalo prekrivano nekim drugim sjećanjima i događajima, da bi se u devedesetima kao reakcija na govor o talijanskom egzodusu iz 1949. počelo govoriti o hrvatskome i slovenskom egzodusu iz 1921. Ali tko bi i pomislio - osim onoga tko je čitao - da je Ivo Andrić pisao o tom događaju.
Ivan Istranin bio je drvodjelja, majstor za građenje i popravku čamaca i sandolina. “U širokim lanenim pantalonama, bos, u pocepanoj košulji, zamršene plave kose pune prašine i strugotina, on radi po ceo dan sa kalfom i šegrtom i još ne može da zadovolji sve porudžbine”, opisuje ga Andrić s onom uvjerljivošću koja bi prostodušnom čitaču ili slušaču ove kratke priče umetnute u veliku Zekinu priču omogućila da primijeti kako je Ivan Istranin tu - kao da ga živog gledamo. A možda ga je, uostalom, i gledao. To se u Andrića nikad ne zna. U nekim trenucima on svome čitatelju vadi slike iz njegova, čitateljevog, vlastitog gledanja. Ili je čarolija u tome što ga u takvo što uspijeva uvjeriti.
“Radi dobro i mnogo, a nedeljom voli da se opije, i to samo posle podne, jer dopodne ide redovno u katoličku crkvu u Krunskoj ulici.” Crkva Krista Kralja dograđena je nekoliko godina ranije, na osnovama crkvice svetog Ladislava, prve beogradske katoličke crkve i prve (privremene) katedrale. Izgradnja je, uz blagoslov i pomoć kralja Aleksandra, dovršena 1926, i bit će beogradskom katedralom sve do blagdana Velike Gospe 1988. i posvete nove katedrale - crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja se nalazi na Neimaru.
Ima neke više tačnosti i preciznosti u tome što Ivan Istranin nedjeljom ujutro odlazi na misu, da bi se nakon mise ubijao rakijom i vinom. Je li to legenda o izbjeglištvu? Ili običaj donesen iz zavičaja? Može biti i jedno i drugo. Ali kad god bih u Istri vidio pijanca u neko pusto ljetno popodne, pomislio bih je li danas nedjelja, pa bih se sjetio Ivana i potrebe da ponovo pročitam “Zeku” i provjerim jesam li umislio priču o njemu i o Marijeti.
Ona je bila od njega starija. Bila je “iskusna i pusta žena”. Kako kratka i precizna fraza, i koja ljepota jezika koji ne samo da sve izrekne, nego ne kaže nijedne previše. Umjesto skurilnih i čvornatih formulacija preko kojih bi se saplitao neki naš pisac, žaleći se da mu materinji jezik nema onu eleganciju koja Nijemca čini Thomasom Mannom, Ivo Andrić napisat će tek to da je Marijeta bila iskusna i pusta. Dok je on radio, ona je, pričalo se, živjela na svoju ruku, rasipala novac, mijenjala ljubavnike, a sa svakom promjenom padala sve niže. Ono što se pričalo na rijeci, to je obilaznim putem i šapatom stizalo do Ivana Istranina. S tim je glasinama on bio sam pred cijelim svijetom, sam pod širokim nebom. Onako sam kako sam može biti samo izbjeglica. I kako je sam dragi Bog. I još je, zlosretni Ivan, takav kakav jest da “celom pojavom ostavlja utisak ižđikalog, ali umno slabo razvijenog mladića.” Ništa on nema osim svoje radne marljivosti.
Zatekao ju je tako da ključem koji si je sama napravila obija sanduk u kojem je čuvao novac, i iz kojeg mu je, primjećivao je, već dugo novac nestajao. “Uhvatio je sa stotinarkom u ruci. Dohvatio je iz nedovršenog čamca tešku bradvu i brzim, snažnim tesarskim udarcima stao da udara i seče ženu sve dok nije načinio od nje krvavu gomilu u najmračnijem kutu prostrane radionice.”
Svi susjedi s vode bili su mu svjedoci kod istražnog suca, i redom su svjedočili Ivanu u korist, iako bi poslije govorili da je nikakav čovjek. “I to je, pored veštine njegovog advokata Slovenca, doprinelo da je osuđen svega na osam godina robije.”
Priča o Ivanu Istraninu i njegovoj Marijeti nema nastavka, niti se u cjelini “Zeke” nadovezuje na neku drugu priču ili pomaže cjelini da bude cjelinom. A opet ta je priča remek-djelce jezika, stila i povijesnog iskustva. Tema istarskog egzodusa, prvoga i drugog (a možda i nekoga trećeg...) velika je, otvorena i nedovoljno obrađena. Njom su se bavili, uglavnom, oni koji su, na ovakav ili onakav način, bili žrtve egzodusa. I Ivo Andrić, koji je gledao i vidio.