Populizam se u posljednih pedesetak godina najviše spominjao u šestom desetljeću proteklog stoljeća i odskora; svaki put iz pogrešnih razloga. U razdoblju dekolonizacije na Zapadu je postojala bojazan da će mnoge netom neovisne afričke države pasti pod utjecaj komunističkog svijeta, tako da je uspon agrarnog populizma, otprilike onako kako ga je u Tanzaniji primjenjivao Julius Nyerere (koncept ujamaa), prihvaćen gotovo s olakšanjem. Danas, kad se udara na bahatost zapadnih liberalnih elita, a zapravo na gospodarski i društveni liberalizam, termin "populizam" bez ograda se koristi kao pogrda za sve što se elitama ne sviđa. Stanište populizma prvi put je dislocirano u razvijena liberalna društva. To je značajno, jer je teorijska pretpostavka u raspravama o populizmu da se kao pokret pojavljuje u sredinama izuzetno slabe ili gotovo nepostojeće srednje klase.
Bez obzira na to gledamo li na populizam kao na ideologiju ili pokret, on u Europi i Sjevernoj Americi povijesno pripada devetnaestom stoljeću, donekle i međuratnom razdoblju. Politička psihologija populizma očituje se u osjećaju ugroženosti pred urotama - stvarnim ili izmišljenim - preko kojih prijeti neprijateljski, gradski, izvanjski svijet. Zato je povijesni populizam bio suprotstavljen strancima, kapitalistima, kolonizatorima. Ujedno je obogotvarao narod, posebno seljački narod, koji je bio narod upravo zato jer je bio seljački, kao u Radićevoj kovanici "hrvatski seljački narod". Kad bi se naša povijest samo malo bolje poznavala, ideologija hrvatskog seljačkog pokreta dala bi povoda obzirnijem korištenju koncepta populizam. Hrvatski populizam, naime, pretvorio se u Radićev agrarizam, u ideju da su seljaci neotuđeni dio nacije - jedini autentični Hrvati. No, za razliku od ruskog narodničestva, koji je jednim dijelom prešao u terorizam (Zemlja i volja), Radićev pokret bio je mirotvoran, kao što je i inače bio slučaj s populizmom, koji, premda pretežno društveno osviješten, nije težio klasnom sukobu. Ipak, upravo zato što se suprotstavljao elitama, populizam je mogao eskalirati u nasilje, koje je gotovo redovito bilo kratkotrajno (hrvatska seljačka pobuna protiv žigosanja stoke, 1920. godine).
Populistička ideologija u prvom je redu usmjerena prema primordijalnom svijetu nikad zaboravljenih predaka u kojemu se zrcali idealni primitivizam nekadašnje agrarne zajednice - zadruge i (kod Rusa) obščine ili mira. Upravo zato što pripadnost primordijalnoj zajednici (i domu - ključna riječ u Radićevoj ideologiji) predstavlja oblik duhovnog kontinuiteta, u populističkom je imaginariju zajednica (nekoć agrarna, uvijek društvena) važnija od države. Premda se populisti protive svakoj hijerarhiji i nejednakosti, oni od vlasti ipak očekuju politiku rasta novčanih zaliha i niskih kamatnih stopa kako bi se omogućilo jeftino zaduživanje seljaka i malih poduzetnika. Na negativnoj strani valja istaknuti zahtjeve za strogost prema stranim novčarima, koji promiču pad cijena, nepovjerenje prema strancima i Židovima, prema industrijalizaciji i proletarijatu (beskućnicima u Radićevoj terminologiji), prema bogatima, tehnički inovativnima te samoj znanosti.
Važno je uočiti da je rusko narodničestvo, inače izrazito intelektualni pokret akademske omladine, počelo odbacivanjem uvoza zapadne znanosti i ideje napretka, što je bilo tipično za prethodnu ("realističnu") generaciju 1860-ih. Umjesto zapadnog industrijskog društva tražio se način zaobilaženja kapitalizma i njegovih učinaka na rusko selo. Veliki pokret odlaženja u narod ("hoždenije v narod", 1874.-1875.), kad su tisuće mladića i djevojaka krenuli iskusiti seoski život i tobože socijalističku agrarnu samoupravu, svršio je potpunim neuspjehom. Doduše, dio narodnika, tzv. propagandisti pod utjecajem Pjotra Lavrova, širili su revolucionarnu propagandu među seljacima, no seljaci su i jedne i druge izdavali žandarmima. Zadružno gospodarstvo možda nije bilo kapitalističko, ali ni socijalističko.
Sve ovo moramo imati na umu pred navalom trenutne protupopulističke retorike. Možda je suvremeni populizam, ili ono što se pod tim nazivom podrazumijeva, opasnost za pluralizam liberalne demokracije, ali tiranija populističke većine, ako se održava demokratskim izborima, nikada ne može biti tako sustavna kao baršunasta arogancija manjine. To je sasvim sigurno u našim okolnostima, gdje je neovisnost sudstva, medija i civilnog društva iznimka, a ne pravilo. Ono što je možda nejasno u Zagrebu, sigurno je u Metkoviću: populisti su rijetko kada sustavni. Njih pokreće moralizam, a ne učinkovitost. Ako se već nekoga morate bojati, bolje se bojati rigidnih liberala poput Guya Verhofstadta nego kaotičnih populista poput Beppea Grilla.
P.S.: Francuske su vlasti, na osnovi srbijanske tjeralice, uhitile Ramusha Haradinaja, nedvojbenog junaka albanskog kosovskog otpora, bivšeg predsjednika vlade Kosova, Gotovčeva prijatelja i predsjednika liberalne stranke Alijansa za budućnost Kosova (AAK). Premda je Haaški tribunal oslobodio Haradinaja od optužbi za ratne zločine, Srbija i dalje insistira na njegovu izručenju, zlorabeći Interpolov uhidbeni nalog, zbog kojeg je Haradinaj već jednom uhićen u Sloveniji. Unatoč Briselskom sporazumu o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova, koji je EU nametnuo kao preduvjet za srbijanske pristupne pregovore, Beograd nikad nije odustao od podrivanja kosovske neovisnosti, što je postala glavna preokupacija srbijanske vanjske politike. Pored opsjednutosti kampanjom protiv učlanjivanja Kosova u međunarodne organizacije, Vučićeva vlada trenutno promiče izgradnju zida na sjeveru Mitrovice, koji će još više razdvojiti albanske i srpske dijelove grada. Beograd također nameće smjenu srpske ministrice u kosovskoj vladi (iz Pokreta socijalista) u prilog kandidata (iz Vučićeva SNS-a) te prijeti uspostavom Zajednice srpskih općina "kao integralnog dijela Srbije" ako Priština sama ne ispuni ovaj dio Briselskog sporazuma do blagdana Sretenje (14.-15. veljače).
U ovom ozračju pritisaka i verbalne agresije uhićenje Ramusha Haradinaja dolazi kao kec na deset. Vučić je naglasio da će Srbija tražiti izručenje Haradinaja i zaprijetio "ako tako ne bude, i naša država bi procenila kako bi se ponašala u recipročnoj situaciji" (Politika, 7. siječnja), a Dačić, sa svoje strane, poziva na uzbunu jer albanska dijaspora tobože planira zauzimanje srpskih predstavništava u inozemstvu "kako bi se Srbija prinudila da odustane od zahteva za suđenje Haradinaju" (Politika, 10. siječnja). Ništa od toga očito ne smeta EU. Po mišljenju Kene Versecka, Spiegelova dopisnika iz Budimpešte, razlog je umor EU od proširenja, što je iznjedrilo moto "Realpolitik statt Rechsstaat" (realpolitika umjesto pravne države). Bruxellesu su u ovom trenutku regionalni moćnici potrebniji od demokratskih načela, pod uvjetom da je riječ o partnerima koji jamče stabilnost (www.spiegel.de, 8. siječnja). Ova procjena mnogo govori o dekadenciji EU i pravim razlozima za "populističku" pometnju. Dobro bi bilo kad bi o tomu razmislilo i vodstvo Vučićeva "omraženog susjeda", kako Spiegelov novinar naziva Hrvatsku, ne samo zato što bi to omogućilo realniju procjenu EU nego i zato da bi tražilo partnere tamo gdje Vučić stvara neprijatelje. Mnogo se prosvjeduje zbog zloporabe opće nadležnosti kad je riječ o hrvatskim počiniteljima, ali Zagreb još nije prosvjedovao (ili, koliko je poznato, nešto poduzeo) kad je riječ o uhićenju Ramusha Haradinaja.