Jednom u životu vas molim da pročitate sve, a ne samo naslov, jer baš zbog toga nam je država u situaciji u kojoj i je. Vjerojatno ste već čuli da sam sa Sasvim malom strankom (SMS) kandidirala se za parlamentarne izbore. Zadržite gaće, nije mi životni cilj baviti se politikom. Pristupili su mi predsjednici stranke i objasnili da oni žele kroz humor privući ljude na izbore. U početku mi je bilo smiješno i mislila sam kako je to super zabavna ideja. Okruženi smo nekim lošim vijestima, a politika nije u niti jednom trenutku bila zabavna.
Mladi je niti ne prate jer im se povraća od dosade i baš zbog toga ni ne izlaze na izbore. SMS je odlučio zabaviti mlade generacije politikom tako što se sprdaju cirkusom hrvatske političke scene.
Ideja je toliko suluda da sam u jednom trenutku pomislila da će uspjeti. Sjedila sam tako u autu i sanjarila, jer to inače najviše i radim, i razmišljala bih li ikada mogla preuzeti ulogu s velikom odgovornošću za te novce. I za taj stres. Moj odgovor je bio apsolutno ne, ali me zaintrigirala činjenica da postoji mogućnost ulaska nekoga iz stranke u Sabor. Ono što me najviše mučilo jest što kada ljudi odaberu nekog, to znaci da toj osobi vjeruju. Razočara li ih ta osoba ukoliko odbije poziciju ili ne? Na primjer, ja bih voljela znati da su me ljudi odabrali, ali ne znam bih li voljela biti u Saboru.
Mislim da bi neke ljude samo saznanje da su ga ljudi odabrali dovoljno ohrabrilo da napravi promjenu i bez uzimanja saborske plaću. Saborska plaće mi nije nimalo privlačna u ovome trenutku. Pogotovo mi nije privlačna činjenica da ne bih mogla nastaviti raditi soje poslove. Morala bih odbaciti sve ostale prihode. Znam da je ljudima koji se time bave već dugo, njihova divna placa od 15.000 kuna jedno lijepo redovno primanje na koje su se naviknuli, ali mene taj život ne uzbuđuje. Štoviše, mislim da je moj život uzbudljiviji od njihovog iako mi država ne pokriva sve troškove.Lijepo je imati sigurnost,ali kad ju imaš, više se ne boriš. Nekako legneš na leđa i čekaš da te život pogladi po velikom trbuhu. Živiš iz dana u dan sa tom fiksnom brojkom koja ti ne ide niti dolje niti gore. Kada ti ta brojka više ne paše, onda kreće malo mito, malo korupcija, malo sat, malo torba, malo ti mene i malo ja tebe, sve crno, možda sivo, ali bijelo samo na papiru, ili u nosu, ovisi koji si tip političara. I znam kako je to, svi mi znamo, svakome se dogodilo da okusi nešto i želi još. I svi mi uđemo u izazove s velikim moralom, a onda se postupno pojam morala iskrivi.
Mislim, i neka kurva je jednom govorila ‘’fuj’’ kad je vidjela pimpek, treba se čovjek naviknuti, a za to nam ne treba dugo. I mislim da se to dogodilo našim dragim političarima. Svi su prošli već pet banki, kose su posjedile, plaće su i dalje takve kakve jesu. Kuće i vikendice su kupljene jednako kao i asembl vozila njemačkih proizvođača. I što sad? Nemaju ideja, jer nisu pod pritiskom, jer plaća i dalje kapa a troškove plaćate vi. Ne zanimaju ih djeca iz Slavonije, ne zanima ih što tamo netko plače jer ima dvije diplome, a ne može se zaposliti, ne zanima ih samohrana majka sa trojkama koja prima iste doprinose kao i samohrana majka s jednim djetetom. Ne zanima ih ni ona majka ni onaj otac kojeg izbacuju na cestu s djecom.
Ne zanima ih što se prodaje Ina, Aerodrom, Zemlja, Plin, Zrak… u biti zanima ih, ali zbog nikog drugog osim sebe. Zanima ih da im ostane ista plaća i da im se pokrivaju troškovi. Ne razmišljaju o potencijalu Hrvatske kao centra turizma i informatičke tehnologije. Ali ja vidim zlatno rudo, jednu špilju zaboravljenu punu zlata i dijamanata prekrivenih prašinom, I ne bliješte, ali ih vidim. I nisam samo ja, mnogi ljudi moje generacije I one malo starije ‘70-e, ‘80-e također vide što i ja. I moraš stvarno biti idiot da se okreneš oko sebe i da ne vidiš mogućnosti koje ti se nude. Ne vide to ovi iz HDZ-a niti ovi iz SDP-a, ne vide oni ništa i ne rade promjene jer ne žive promjenu. Ne vide potencijal jer ga ne žive. Ne vide da iz jedne zaboravljene Slavonije vrišti “budućnost”.
Kada bi se izgradili edukativni centri za kodiranje i developere, Slavonija bi postala centar Europe za sve koji će ikada u budućnosti izgovoriti riječ “aplikacija’’. Da možda baš zato imamo pristup EU fondovima. Da vratimo sve mlade u Slavoniju i damo im priliku da budu začetak nove Hrvatske.
Kako ćeš ti nešto promijeniti, dragi, kad si isti od kad sam se ja rodila? Isti posao imaš, istu spiku, ista obećanja, svake godine sve isto. Pa, dokle? I kako ćete vi pomoći generaciji čije mame rađaju doma uz aplikacije za rađanje? Kada će doći vrijeme gdje će ljudi shvatiti da promjena dolazi od njih kao pojedinaca? Onog trenutka kada dignete dupe i izađete na izbore, stvari će se promijeniti. Prva promjena će biti rekordni broj birača. Drugo, vidjet će se enormna razlika u glasovima između svih stranaka. Treće, shvatit ćete da je moć u vašim rukama što je najbitnije. I četvrto, potaknut ćete pozitivnu lavinu koja će vam se dobro vratiti.
Ne očekujte da će se sve promijeniti preko noći, jer neće. Ali vjerujte da ćete promjenu vidjeti u nadolazećim godinama. I značit će vam. Glasajte za svoju budućnost, budućnost svoje djece, ne glasate za prošlost jer prošlost nećete vratiti, i prestanite u njoj živjeti. Ne budite sebični, niste sami na svijetu. Učinite to za druge, jer znate da je ispravno. Ne vjerujem ljudima koji kažu “ne mogu’’, “neću’’, “ne znam’’ bez da i probaju… To je lijenost, bezobrazluk. Ne bih s takvom osobom bila ni prijatelj, a pogotovo joj ne bih dala govoriti u moje ime… Jer ja znam da se može. Sve ostalo su izlike. JNemate što više izgubiti.