Prekjučerašnja vijest da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu naredio Ministarstvu vanjskih poslova da "suspendira" diplomatske veze s dvanaestorim od četrnaest država koje su kao članice Sigurnosnog vijeća glasale za obustavu ilegalnog naseljavanja Izraelaca na okupiranim palestinskim teritorijima graničila bi s komičnim, da su vremena manje ozbiljna.
Najjednostavnije bi bilo to staviti u etički kontekst pa se zgražati što Izrael, država čija je nacija pretrpjela najžešći genocid u suvremenoj povijesti, i sam primjenjuje mjere etničkog "čišćenja", mijenjajući stubokom demografski sastav na teritoriju koji je okupirao.
Podjednako bi bilo loše to staviti u realpolitički okvir pa reći da se Izrael ponaša kao i druge neke države, koje su smatrale da im skrb za nacionalnu sigurnost daje pokriće za "čišćenje" manjina kao da su to infiltrirani neprijatelji. Ono što smo zamjerali srpskim okupacijskim vlastima u "Krajini" ili u tada još "Republici Srpskoj" (s navodnicima koji su, na moju žalost, skinuti u Daytonu), kada je protjerivano hrvatsko pučanstvo, ne može naprasno postati bilo nevažno, bilo prihvatljivo, ako to čini Kina u Tibetu, Rusija odnosno Ukrajina na Krimu (svaka u svoja doba), Italija ili Jugoslavija u Istri, Rijeci i Zadru (svaka u svoja doba), evropske pa muslimanske države spram Židova, pa onda ni židovska država spram bilo muslimana, bilo kršćana, u oba slučaja Palestinaca.
Opetujmo još jednom (jer to je dobro utuviti u glavu): mi u Evropi imamo apsolutnu moralnu obavezu jamčiti Izraelu njegovu sigurnost u njegovim međunarodno priznatim granicama. Obavezuje nas krivica nakon svega što su u Evropi neke države učinile svojim Židovima (a "Nezavisna Država Hrvatska" je u tome bila "za Dom spremna" ništa manje od Hitlerove Njemačke, Klimaitisovih snaga u Litvi, odnosno Nedićeve Srbije). Međunarodno priznate granice Izraela su de iure utvrđene rezolucijom Sigurnosnog vijeća br. 141 iz 1947, a de facto granice iza kojih se Izrael morao povući po rezolucijama br. 242 i 363 nakon rata 1967.
Izrael sustavno izgrađuje naselja na teritorijima pod svojom upravom izvan svojih međunarodno priznatih granica. To se ne odnosi samo na muslimanske Palestince. U ova božićna doba nije na odmet napomenuti da je Kristov rodni grad Betlehem, koji je stoljećima bio većinom kršćanski, poslije izraelske okupacije izgubio taj karakter, pa je kršćansko stanovništvo - što pritiskom da se iseli, što doseljavanjem inovjernih - svedeno na 35 posto. Unutar grada stišću muslimanski Arapi, a odmah oko njega izraelski Židovi, koji su oko Betlehema sagradili "sanitarni kordon" od ništa manje nego 18 židovskih etnički "čistih" naselja.
Sigurnosno vijeće - po čijoj odluci su imale 1948 biti formirane dvije paralelne države u Palestini, židovska i arapska, uz poseban status svetoga grada Jeruzalema; po čijoj odluci Izrael postoji kao država - sada je, po procjeni izraelske nacije, neprijatelj jer zahtijeva da Izrael prestane s politikom etničkog "čišćenja" i "svršenog čina".
Sigurnosno vijeće nikada nije izglasalo sankcije Izraelu zbog njegova ignoriranja svih rezolucija tog tijela u pola stoljeća od 1967 do 2017. Umjesto toga Izrael izriče sankcije članicama Sigurnosnog vijeća. Te su sankcije nalik onima koje se izriču državama kad okupiraju tuđi teritorij ili provode oružanu agresiju: na primjer, izraelski ministri neće putovati u tih 12 zemalja, a ministri iz tih zemalja neće biti primljeni u Izraelu (otprilike onako kako Kosovo odbija primiti pojedine srbijanske ministre ako žele posjetiti svoju manjinu). Istodobno će Ministarstvo suspendirati radne odnose s veleposlanstvima tih zemalja u Izraelu i neće primati njihove veleposlanike. Rezervirane su i "teške pljuske" za njihove poglavare: Netanyahu je otkazao bilateralne susrete s britanskom premijerkom May i kineskim premijerom Lijem na ekonomskom forumu u Davosu. Asfaltirao ih je, sirote.
Nije suspendirao odnose sa Sjedinjenim Državama, koje prvi put nisu glasale protiv i tako vetom "zaštitile" Izrael od ostatka svijeta. Nije ni s Malezijom i Venezuelom - jer ih nema. Ostali su "fasovali".
Tako se i na diplomatskoj razini na Levant vratila politika blokova. Putin je u Siriji, prisutniji nego onomad Brežnev, a Trump je Obami twittao da održi veto, te poručio da će on vratiti kako je bilo. A bilo je tako da je Izrael služio kao moneta za potkusurivanje, kao grudobran, umjesto da bude most Zapada s Levantom. Nije samo Izraelova i Ben Gurionova krivica što je ta povijesna šansa bačena u vjetar, ali nisu krivci samo drugi - kad se i izraelski ekspanzionist Yitzhak Rabin "preobratio" na miroljubivu koegzistenciju, Izraelac ga je ubio. Strašno je da je zapravo "fasovao" Izrael.