Kako se stvari razvijaju, uskoro bi i Tomislav Karamarko mogao postati savjetnik u Plenkovićevoj Vladi, možda za odnose s nacionalnim manjinama. Ne ironiziramo ovdje svježu oduševljenost bivšeg šefa HDZ-a novootkrivenom multikulturalnošću Londona i tamošnjim miješanjem rasa. Aludiramo na instaliranje Ladislava Ilčića za savjetnika ino-ministra Davora Ive Stiera. Ako najpoznatiji ovdašnji diler antimuslimanskih raspoloženja može savjetovati o ljudskim pravima, onda bi i Karamarko mogao biti od pomoći kad je riječ o odnosima sa Srbima, možda i statusom ćiriličnih ploča u Vukovaru. Apsurdima nikad kraja! Vlada bira ljude koji su dokazano deficitarni i falični u stvarima o kojima bi trebali savjetovati. Primjer, ne jedini, govori ne samo o čudnim, nego upravo skandaloznim kadrovskim akvizicijama koje postupno mijenjaju samodeklarirani, u desnom centru navodno ukotvljeni, karakter aktualne Vlade.
Ni ministar Stier, ni premijer Plenković ne žele objašnjavati Ilčićev angažman. Smatraju dovoljnim pozvati se na pravo da sami biraju svoje suradnike. To pravo nije sporno, sporna je poruka koju su svojim izborom poslali javnosti. Profesionalni muzičar mogao bi, vjerojatno, biti koristan ako ministar možda kani ustrojiti glazbenu diplomaciju, što - koliko je poznato - nije slučaj. Ilčić je odabran zbog svojih političkih uvjerenja. A ona su, kao što je općepoznato, vrlo problematična. Nekadašnji čelnik rigidno konzervativnog i klerikalno nazadnog Hrasta, jedan od pokretača referenduma o braku, proslavio se svojim zalaganjem da se Hrvatska pred izbjeglicama ogradi bodljikavom žicom, tvrdeći da će rijeke muslimana s istoka preplaviti Europu, da su biološki nadmoćni, da im djeca nisu kao hrvatska. Želimo li milijun muslimana u Hrvatskoj - dizao je paniku, dokazujući da je razlika između “nas” i “njih” u radnim navikama i načinu života ogromna i nesavladiva. Homofobni mu stavovi također nisu strani. Protivnik je seksualnog odgoja, pobornik zabrana svake vrste. Ukratko, teški ultrakonzervativac. Posve legitimna uvjerenja, ali ne kad se militantno pokušavaju nametnuti cijelom društvu. Nema nikakve dileme o tome što bi Ilčić mogao savjetovati Stieru. Ali, u zemlji koja cijeloj Europi može poslužiti kao dobar primjer odnosa prema muslimanima to nikako ne može biti stvar izbora jednog ministra. Tradicionalna prihvaćenost islama u Hrvatskoj velika je vrijednost koju i dalje treba čuvati i razvijati, a ne ksenofobičnim stavovima dovoditi u pitanje i rušiti. Ako Plenkovićeva vlast ima neke dugove prema HDZ-u bliskim kato-talibanima, problem se mogao riješiti na neki manje napadan način. Ovako, ministar Stier stavio je Ilčića kao svojevrsnu ideološku značku na rever, cijeloj javnosti, domaćoj i inozemnoj, pod nos. Nemoguće da ne vidi kako je takvim izborom sam sebe definirao. Kako će otvarati vrata u Sarajevu ili u nekim izrazito muslimanskim zemljama?
Novopostavljeni savjetnik samo je jedna od ciglica u prilično čudno dizajniranoj kadrovskoj konstrukciji, koja opasno erodira Plenkovićeve proklamacije o umjerenosti, pristojnosti i normalnosti te političkom mainstreamu. Što milom, što silom vlast se naseljava likovima koji ne odgovaraju tom opisu. HDZ-ova desnica s pravaško-ustašolikim i konzervativno-klerikalnim satelitima zauzima pozicije. Ilčić je počašćen mjestom savjetnika, a klika bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića juriša u osvajanje cjelokupne filmske industrije. Hajka koju s dijelom veteranskih udruga već duže vrijeme vode dovela je do smjene u Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC), što im daje vjetar u krila. U najmanju ruku žele zasjesti na mjesto detroniziranog Hrvoja Hribara i kontrolirati ne samo HAVC-ove tokove novca, nego i proizvodnje. Namjeru da sruše i ministricu Ninu Obuljen njen je prethodnik Hasanbegović jasno deklarirao, ali u tome vjerojatno neće uspjeti. No, žestokom vatrom iz svih oružja žele je smekšati, učiniti ustrašenom i podatnom. Njegovi su rasovi već pokrenuli ofenzivu. Porukama “Dolazimo po vas!” jasno kazuju da im cilj nije ispravljanje nepravilnosti, nego obračun i okupacija kompletnog hrvatskog filma. Po sastavu novog Upravnog vijeća HAVC-a jasno je kakve će ljude instalirati.
O sličnim trendovima govori i sastav novog povjerenstva za provedbu strategije obrazovanja na čije je čelo premijer Plenković doveo ljude koji kurikularnu reformu zapravo ne žele, što su neki od njih i javno deklarirali. Onda, kao kandidat za čelno mjesto na Prisavlju i navodno premijerov favorit pojavio se izvjesni Ante Serjanović, koji je dio svoga predstavljanja u Saboru čitao u ženskom licu, i to zato što ga je, kako je kasnije sam objasnio, pisao zajedno sa svojom ženom. S boljom će polovicom, valjda, podijeliti i funkciju ravnatelja javne televizije. Zatim, akteri afere Kum, koji ne vide nikakvog problema da zakone i pravilnike razvlače kao da su od gume, a sve kako bi eliminirali svoje političke protivnike ili na čelna mjesta u državne firme ugurali vlastite podkvalificirane prijatelje i kumove, dakle, Mostovi prvaci u Saboru su kao vrhovni autoritet za otvaranje arhiva i komunističkih dosjea primili jednog krajnje mutnog tipa, Slovenca Romana Leljaka, bivšeg oficira KOS-a, osuđivanog za financijske prevare. Hrvatske arhiviste, sve redom stručne ljude, nisu ni pokušali konzultirati. I tako dalje, i tako dalje… Elem, čini se da se u politici ponovno sprema teror diletanata.
Zašto Andrej Plenković dozvoljava kvarenje svoje vlasti? Zato što nije dovoljno jak, ili se barem takvim ne osjeća, pa smatra potrebnim popuštati i raditi trule i toksične kompromise. Istina je da svoju političku agendu nije uspio nametnuti. Ne diktira igru, gubi na tempu. Stvari se događaju više same po sebi, nego po njegovoj premijerskoj volji. Osobno uživa veliku popularnost, ali Vladi već klizi rejting i uskoro će plesati na rubu krize povjerenja. Situaciju koriste oponenti u stranci. Mnogo više od protivnika u opoziciji. Desnica u HDZ-u ne miruje. Ponovno snažno diže glavu, ne zato što je sama moćna, nego zato što u Plenkovićevu krugu vidi neambicioznost i zamor. Hasanbegovićevo se krilo počelo konsolidirati. Zgrabilo je priliku pa se ponaša kao da će u slučaju HAVC-a sami diktirati rješenje, odnosno kao da su baš oni jedino moguće rješenje. U pokušaju da premijera politički i kadrovski kapacitiraju imaju snažan suport Mosta, koji se sve više profilira kao desno krilo HDZ-a, ali i tihu pomoć dijela njegovih najbližih, naglašeno konzervativnih suradnika.
Dobro je dok stranačke napetosti i sukobi ostaju u okviru HDZ-a. Međutim, unutarnje tenzije i nestabilnost vladajuće stranke, kao i njen turbulentan i rivalski odnos s koalicijskim Mostom, počinju se prelijevati preko ruba HDZ-a i sve više zahvaćaju i destabiliziraju državne institucije. Primjer kurikularne reforme ili HAVC-a sve govori. Reforma je obrazovanja praktično abortirana, jer Plenković nije imao petlje da na njeno čelo postavi ljude koji će je znati i htjeti provesti.
U HDZ-u se trenutno vodi žestoka bitka oko toga tko će vladati filmskim svijetom. Nije riječ samo o borbi za osvajanje HAVC-ovih fondova, nego i nesmiljenom konfliktu između komesarskog i liberalnog odnosa prema umjetnosti. Aktualni premijer običava tvrditi da je Hrvatskoj donio političku stabilnost. To se ispočetka činilo točnim. Sada njegovi oponenti iz HDZ-a, s pridruženim turbodesnim zdrugom, ljuljaju državu. Slično kako je to svojedobno radila šatoraška pobuna. Taborovanja nema, ali u slučaju HAVC-a ponovno je u jurišu cijeli paralelni sustav, težak miks veteranskih i desničarskih snaga, koje se ponašaju kao vrhovna vlast u državi. Ne poštuju demokratske procedure ni institucije, same osuđuju ljude i ultimativno zahtijevaju obračune, smjene i progone. Riječ je o blitz udaru na temelje ustavnog poretka i pokušaju zauzimanja i instrumentaliziranja najviših državnih institucija. Premijer Plenković te strukture nije uspio neutralizirati. Možda poput nesretnog Zorana Milanovića vjeruje da će ih ustupcima nahraniti i primiriti.
Opozicija u toj drami trenutno ne sudjeluje. Premda su SDP i HNS ovih dana u Saboru pokušali srušiti ministra Pavu Barišića, to je zapravo bila igra dječjim pištoljima. Oporbeni su Socijaldemokrati grogirani vlastitim problemima i s te strane Plenković može biti miran. Prava opasnost dolazi sa sasvim drugog mjesta. Premijeru, pazi, guja u njedrima!