LINIJA ŽIVOTA

JELENA LOVRIĆ: LJETNE POŽARE POLITIČARI GASE BENZINOM Na političkoj se pozornici trenutno najodgovornijim pokazao jedan HDZ-ovac

Drnis, 210817.
Tijekom poslijepodnevnih sati rasplamasao se pozar koji vec danima bukti pod planinskim vrhom Promine. Pod naletima bure plamen se prosirio prema Drniskim i Prominskim selima, te je nalozena evakuacija nekoliko sela.
Foto: Nikolina Vukovic Stipanicev / CROPIX
Nikolina Vukovic Stipanicev / CROPIX

Na političkoj se pozornici trenutno najodgovornijim pokazao šibensko-kninski župan Goran Pauk, HDZ, koji upozorava da je zbog požara stvorena “totalno negativna euforija prema pripadnicima srpske nacionalne manjine” loša, kriva i neutemeljena. “Shvaćam emocije ljudi, ali ne smije nas to odvesti u ludilo druge vrste”, poručio je Pauk

Crnogorsko prepisivanje Jokićeve kurikularne reforme nije Hrvatskoj sporno samo zbog krađe intelektualnog vlasništva. Ne muči Vladu tek neovlašteno posuđivanje tuđeg rada. U tom pogledu nisu u Banskim dvorima pretjerano osjetljivi. Štoviše, prilično su debele kože. Premijer Plenković iz petnih će žila mjesecima braniti ministra opterećenog ozbiljnim sumnjama o plagiranju, a svoju u stranci formalno desnu ruku, Milijana Brkića, unatoč teškoj kompromitaciji s kopipejstanim diplomskim radom, časti funkcijom potpredsjednika Sabora.

Hrvatskoj je odluka Crne Gore da preuzme hrvatsku reformu neugodna prije svega zato što otkriva njenu vlastitu sramotu: sama je faktički odbacila projekt koji joj može biti na ponos. HDZ-ova vlast, aktualna kao i prethodna, jedna brutalno, druga trulim kompromiserstvom odgađaju i zapravo opstruiraju i likvidiraju kurikularnu reformu. Susjedna je država smatra kvalitetnom, uzornom i vrijednom realizacije te kreće u njenu implementaciju. Hrvatski će rad faktički spasiti od propasti. Nakon presađivanja hrvatskog modela modernizacije obrazovanja u Crnu Goru neminovno se, naime, ponovno postavlja pitanje stvarnih razloga njegove eutanazije u Hrvatskoj. Kurikularna je reforma postala izvozni proizvod, dok je vladajuća politika, potpuno neracionalno, pokušava gurnuti na otpad.

Nije Hrvatskoj stran takav maćehinski, zapravo autodestruktivan odnos prema vlastitim vrijednostima i resursima. Samo nekoliko primjera. Kad se Ivan Đikić, jedan od najproduktivnijih i najuglednijih živućih hrvatskih znanstvenika, s trenutnom adresom u San Franciscu, odlučio povući iz Hrvatske, povrijeđen nekorektnim odnosom Banskih dvora u slučaju za plagiranje optuženog, a kasnije iz posve drugih razloga smijenjenog ministra Barišića, premijer Plenković nonšalantno je taj gubitak komentirao izjavom da je Hrvatska slobodna zemlja. Faktički neka mu je sretan put. Kao da takvih kao što je Đikić Hrvatska ima za bacanje!

Ili, slično kako odbacuje kurikularnu reformu, Hrvatska odbacuje i svoje mlade i obrazovane ljude, najpotentniji dio društva. Nacija rađa i školuje djecu za druge. Jer im sama nije sposobna osigurati posao i pružiti perspektivnu budućnost. Jer joj znanje i sposobnost nisu prioriteti. Prioriteti su uz politiku vezane klijentelističke skupine. Naši će doktori u Njemačku ili Irsku, a Hrvatskom će se umjesto znanja množiti strukture političkih uhljeba. Eliminacija kreativnog, teror neproduktivnog!

Ili, Hrvatska nemarom, vjerojatno i svjesno, nečinjenjem, već godinama uništava Imunološki zavod, jednu od proizvodnih perjanica naslijeđenu iz bivše države, koja je svojim krvnim pripravcima pripadala svjetskom vrhu i imala adekvatnu zastupljenost na inozemnom tržištu. Polustoljetna tradicija danas je na koljenima. Upropaštena nebrigom države i predatorskim ambicijama skrivenih centara moći, potencijalnih kupaca koji su se zlatne koke namjeravali domoći za male pare, ili lobista stranih kompanija, kojima je Imunološki sa svojim asortimanom bio konkurencija. Od nekad slavnog brenda ostala je tek uspomena: proizvodnja se u međuvremenu gasila, stručnjaci odlazili, nekadašnji kupci izgubljeni, a tema stalno na dnevnom redu. Imunološki je zavod specifičan jer se njegovo mrcvarenje razvuklo do današnjih dana, ali na sličan su način uništena i likvidirana mnoga hrvatska poduzeća, neka sa svjetskom reputacijom. Slučaj je postao simbolom potpuno neracionalne, sumanute i štetočinske dezindustrijalizacije Hrvatske.

Ili, Hrvatska ima sličan vrijednosno poremećen odnos i prema vlastitoj prošlosti. Tako je aktualna Vlada propustila da u svibnju s cijelom Europom proslavi Dan pobjede - baš kako to instruiraju neki zadrti desničari zahtijevajući da se Dan pobjede nad fašizmom u Hrvatskoj ni na koji način ne štuje, premda je sudjelovanje hrvatskih partizana u pobjedi Antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu bilo nadzastupljeno - ali je ovoga tjedna masivno i na prilično kontroverzan način obilježila Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, opet stvarajući umjetni balans između zločinačkog ustaškog režima i zločina koje su počinili partizani, između na rasnim zakonima ustrojene NDH i ideološki opresivne i nedemokratske Jugoslavije. Ivo Banac, govoreći neki dan o crvenom zločinu na Daksi, ispravno podsjeća da se o takvim stvarima u Jugoslaviji decenijama nije smjelo ni zucnuti. Istina, to je veliki grijeh hrvatske ljevice, ali s prljavom vodom ne treba sada sljepački odbaciti i dijete. To prije svega važi za pozitivno nasljeđe narodnooslobodilačke borbe i socijalističke modernizacije, koje je, kako Documenta podsjeća, ugrađeno u temelje današnje političke zajednice. Ivan Jakovčić baš ovih dana upozorava na nepotrebno štetne posljedice progona Josipa Broza, koji je, po njemu, svjetski brend. Tito mi je oca strpao na Goli otok, pa ga nemam nikakvog razloga štititi, ali htjeli to priznati ili ne, Tito je jedina osoba s Balkana koja i danas u najvećoj mjeri ima svjetski pozitivnu konotaciju, konstatira Jakovčić. Treba li se Hrvatska zaista odricati takvog kapitala? Plenkovićevo recentno zagovaranje “sustavnog njegovanja kulture sjećanja” podrazumijevalo bi barem toliko da se složene političke ličnosti ne tretiraju reducirano, u crno-bijelim kategorijama.

Nesposobnost Hrvatske da čuva vlastite vrijednosti, svih vrsta, materijalne, kulturne, duhovne, na drastičan način ovih dana otkriva i miris paljevine s Jadrana. Umjesto razumne analize situacije, a ona je izuzetno teška - ljeto je ove godine ekstremno sušno i vrelo, i po drugim mediteranskim zemljama divljaju požari, s mnogo katastrofalnijim posljedicama nego u Hrvatskoj, šume su ovdje neodržavane, ogromne površine neobrađene i zapuštene, sustav samozaštite i vatrogastva zapostavljen - spaljena se zemlja koristi kao argument za potpaljivanje političkih požara. Vatra se u političkom smislu pokušava gasiti benzinom. Sablasno opožareni pejzaži u jednom se dijelu Hrvatske tumače kao dio specijalnog rata protiv Hrvatske. Bez ikakva se dokaza pokreće potpuno iracionalna hajka protiv onih koji ih navodno podmeću. Ali ne toliko protiv mogućih psihičkih bolesnika, malih Nerona, kakvih vjerojatno ima u svakoj zajednici, nego se zametnuo pravi lov na političke piromane, unutarnje neprijatelje, mrzitelje Hrvatske, što je najčešće politički i nacionalno obilježena optužba. Vatrama po Dalmaciji daje se tako etnička konotacija.

Politička bajka o Srbima sa šibicama potpuno je odvratna i zloćudna. Prvo, sve ukazuje da su požari samo manjim dijelom podmetnuti.

Drugo, dobar je dio - dokazano - nastao nebrigom, nehatom, neoprezno bačenim opuškom, neodgovornim paljenjem nekog otpada…

Treće, piromanija nije etnički uvjetovana. Kao ni mržnja. Sudska praksa ne potvrđuje sumnje da bi Srbi bili skloniji podmetanju vatre. Kao ni recentni slučaj Hrvatice koja je priznala podmetanje požara u srpskom selu jer, kako je rekla, gaji izrazitu revoltiranost prema Srbima još od Domovinskog rata.

U atmosferi koja se u svjetlu velike vatre i sasvim razumljivih ljudskih strahova pokušava učiniti potpuno iracionalnom, neki su mediji potegnuli čak i užičko kolo koje je na nekoj manifestaciji u Istri izvela jedna folklorna skupina ili nastup jednog srbijanskog pjevača na hrvatskoj javnoj televiziji. Lavež po društvenim mrežama nerijetko vitla kamom, poziva na klanje. Premijer Plenković s uzavrelom se situacijom nedovoljno dobro nosi, kao da je kapacitiran nelagodom zbog desničarskih optužbi da zajedno s Miloradom Pupovcem, svojim koalicijskim saveznikom, maltene jatakuje palikuće. Sa sjednice Vlade neki je dan zatražio “najteže sankcije” za one koji požare podmeću. Nije na premijeru da naručuje kazne. U Hrvatskoj bi, ako ništa drugo, morala postojati trodioba vlasti. Njegovo je da organizira državu kako bi paljevina bilo što manje, sa što manjim, materijalnim i političkim posljedicama.

Na političkoj se pozornici trenutno najodgovornijim pokazao šibensko-kninski župan Goran Pauk, HDZ, koji upozorava da je zbog požara stvorena “totalno negativna euforija prema pripadnicima srpske nacionalne manjine” loša, kriva i neutemeljena. “Shvaćam emocije ljudi, ali ne smije nas to odvesti u ludilo druge vrste”, poručio je Pauk, dodajući kako je nedavno, prvi put u životu, bio na pravoslavnoj liturgiji pa zaključuje: “Iste riči, isto značenje, iste molitve, isti i jedan Bog i Isus, isti kršćani”. To je tradicija koju bi Hrvatska morala smatrati svojom vrijednošću. Nažalost, rijetka pojava u zemlji u kojoj čak i neki biskupi s oltara za svoje političke neistomišljenike prizivaju štrik, derivaciju zloglasne Kevine jame, reaktiviranjem koje su relativno nedavno, prije dvije-tri godine, prijetila Karamarkova podesničena jata, posijana i još uvijek čvrsto utaborena po medijskom i političkom prostoru Hrvatske.

ELIPSO

Izdvajamo