S jedne strane, neuklonjena, faktički tolerirana, ustaškim pozdravom podvučena ploča u Jasenovcu; s druge strane, inzistiranje da se Josip Broz izbaci sa svoga trga u Zagrebu, s najavom da lustracija Maršala slijedi posvuda po državi - to je ideološki saldo ni godinu dana stare Vlade Andreja Plenkovića. Štoviše, za rješenje jasenovačke provokacije premijer je formirao posebno povjerenstvo, dok je odluku o Titovu progonu iz Zagreba i Hrvatske prelomio preko koljena, ne tražeći i ne čekajući nikakvo stručno mišljenje. Takav revizionistički zaron nije napravila ni jedna od dosadašnjih HDZ-ovih vlasti. Franjo Tuđman se prevrće u grobu, a Tomislav Karamarko ne zna bi li se požderao od muke ili slavio, jer sve što je on planirao, njegov nasljednik na čelu HDZ-a, navodno politički antipod, brzinski realizira. Riječ je o tragičnom manjku povijesne odgovornosti.
U likvidaciji Tita, odluci koja formalno ide na dušu Milana Bandića, HDZ-ova je uloga bila presudna. Da HDZ nije podupro zahtjeve zdruga Esih-Hasanbegović, ni zagrebački se gradonačelnik ne bi odrekao Maršala. Zajedno su podvili rep pred grupicom povijesnih falsifikatora. Zbog ideološkog ostracizma radikalskog dvojca nema se razloga indignirati. Oni nikad nisu ni krili svoje preferencije. Njima je rušenje Tita samo uvod u obračun s kompletnim antifašističkim naslijeđem. Ne treba se previše čuditi ni Milanu Bandiću. On bi za vlast i vlastitu mater prodao. Da, nosio je Brozov bedž na reveru i pokušao je izmajmunirati referendum, sve dok ga Plenković nije ostavio na cjedilu. Zato je u smicanju Tita najveći problem u HDZ-u koji je moćna stranka i ima navodno umjerenog i europejskog lidera, a sada se s Esih i Hasanbegovićem utrkuje oko toga tko je autor cijele desnilom zadojene operacije. Adoptirat će podmetnuto kukavičje jaje, realizirati njihovu političku agendu.
Uklanjanje Tita iz Zagreba problematično je prije svega zato što sugerira odricanje od onoga čega se Hrvatska ni po koju cijenu ne bi smjela odreći. Riječ je o odricanju od sudjelovanja u antifašističkoj koaliciji u Drugome svjetskom ratu, na krilima čije je pobjede građena ne samo moderna Europa, nego i cjelokupan svjetski poredak. Hasanbegović je već hrvatski antifašizam nazvao floskulom i predlaže ukidanje Dana antifašizma kao državnog blagdana, implicirajući da 1945. godine Hrvatska nije oslobođena nego je okupirana. Tito je, bez obzira na sve svoje kasnije aberacije, personifikacija kompletnog antifašističkog pokreta, što se nikakvim kvazipovjesničarskim inženjeringom ne može poništiti. Ideja da treba prigrliti antifašizam, a odbaciti Tita, ideja kakvu zagovara predsjednica države, neiskrena je i nemoguća. Egzekutiranjem Josipa Broza, kao povijesnog lidera hrvatskog antifašizma, kompletna se narodnooslobodilačka borba obezglavljuje i dekapitira. Zato preimenovanje Titova trga u Zagrebu nije civilizacijski iskorak, kako ga HDZ-ovi korifeji predstavljaju, nego revizionistički rikverc.
Naravno da Josip Broz nije bio samo u cijelom svijetu priznati vođa antifašističkog pokreta otpora. I nije bio samo komunistički lider koji je imao petlje raskinuti sa Staljinom. Partizanska borba prebacila je Hrvatsku na pobjedničku stranu, ali pravedan je rat za slobodu uprljan strašnim poratnim zločinima, zbog kojih cijela ljevica i danas nosi stigmu. Brozovom odlukom o napuštanju sovjetskog bloka bivša je država, Jugoslavija, pomaknuta prema Zapadu, ali kao komunistički autokrat u jednopartijskoj, nedemokratskoj državi Tito se brutalno i krvavo obračunavao s političkim protivnicima. Žrtava je mnogo i svim ranjenim skupinama civilizirana će država i društvo pružiti empatiju, ali povijesnih je zasluga, tvrde ugledni inozemni autoriteti, mnogo više.
Brozova je ostavština kompleksna i nikako jednodimenzionalna. Ali, ne imenuju se ulice po svecima. Trgovi bi ostali bezimeni ako bi se nazivali samo po jednoznačno pozitivnim povijesnim ličnostima. Zrela će nacija priznati i afirmirati ono što je dobro i emancipatorsko, a osuditi sve što je bilo pogrešno ili zločinačko. Pokušaj progona Tita iz narodne memorije, njegova potpuna negacija s tvrdnjom da je “bio na čelu nedemokratskog i totalitarnog režima” ima za cilj da s prljavom vodom odbaci i dijete. Da partizansku Hrvatsku toliko ogadi kako bi se posredno ona druga strana, NDH i ustašija, oprali i rehabilitirali. Hasanbegovićevo napadanje Tita i antifašizma samo je drugo ime za proustašku nostalgiju.
Drugo, preimenovanjem Titova trga Plenkovićev HDZ ponavlja tešku grešku koju je Zoran Milanović napravio ukidajući državno pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu. Baš kao što je bivši premijer bez valjanog razloga, vjerojatno iz manjka državničke ozbiljnosti i potpunog nerazumijevanja povijesnih rasjeda, još uvijek otvorenih posred nacionalnog korpusa, uvrijedio i ozlojedio bleiburšku Hrvatsku, tako HDZ-ovi progonitelji Tita vrijeđaju i antagoniziraju partizansku, antifašističku Hrvatsku. Kao što je Bleiburg postao simbol poratnog stradanja i komunističkog zločina, bez obzira na to što oni koji se tamo komemoriraju ne čine svetačku družbu, nego mnogi, štoviše, na rukama nose krv mučenika iz Jasenovca i drugih ustaških gubilišta, tako Maršal i danas s debelim razlogom, svim kasnijim grijesima unatoč, simbolizira antifašistički ustanak i borbu.
Njegovim giljotiniranjem iz nacionalne memorije davne se podjele ne brišu, nego se traume produbljuju. Čega su, izgleda, postali svjesni i u HDZ-u, jer objašnjavajući zašto će Tita skinuti bez referenduma ističu kako bi referendumska kampanja potaknula i produbila nepoželjne ideološke podjele i sukobe, pa će tako ne pitajući narod sami odlučiti. Ali, podjele već postoje. Najava da će skinuti Tita dodatno ih je raspalila. Ukidanjem mogućnosti da se iskažu, postojeće se razlike u odnosu prema prošlosti ne brišu i ne smanjuju, nego se vjerojatno dodatno oštre. U povijesno duboko podijeljenoj naciji pametna državna politika mora biti uključiva, a ne eliminirajuća. To znači i Tito i Bleiburg. Za sve u hrvatskoj državi mora biti mjesta i dostojanstva. Državno pokroviteljstvo za bleiburške žrtve i istodobno izgon vođe antifašističkog pokreta pokazuje da se današnja Hrvatska opasno naginje na jednu, usto pogrešnu stranu.
Treće, pristajući uz protjerivanje Tita iz javnog prostora, s ulica i trgova, HDZ se odmiče od Franje Tuđmana i ponovno ulazi u brazdu Karamarkove politike. Nesporna je činjenica da je HDZ inicirao uklanjanje Maršala iz Zagreba u dva navrata, oba dok je stranku vodio Tomislav Karamarko. To je jedan od stupova njegovog antikomunističkog manifesta, koji je ekstenziju, kako je najavljivao, trebao dobiti u izbacivanju antifašizma iz hrvatskog Ustava. S te platforme političkog ekstremiziranja Hrvatske danas nastupa prema ustašluku sentimentalizirani Hasanbegović i društvance koje se s njim u kolo hvata.
Njegovim političkim jaranima u HDZ-u neugodan podatak da je Franjo Tuđman o Titu govorio biranim riječima i nije dao dirati u njegov trg sada se pokušava doskočiti ružnim razvlačenjem mrtvog predsjednika. Javnosti iz HDZ-a serviraju priču da utemeljitelj stranke nije mislio što je govorio, a što je mislio, to navodno samo oni znaju. Tako lobotomičar Mario Kapulica, premijerov savjetnik, tvrdi da bi i Tuđman danas postupao drugačije: i on bi, kao, šutnuo Tita. Ali, današnji nastavljači Karamarkove politike moraju se suočiti s istim problemom koji je i prethodnika stajao političke karijere. Za svoju lustracijsku i anti-antifašističku politiku ne mogu osigurati većinsku ni masovnu potporu. Ni Plenković ni Bandić nemaju mandat za takvu politiku. Za progon Tita glasove su na izborima tražili i dobili samo Esih-Hasanbegović. Svi ostali koji u tome sudjeluju varaju vlastite birače. Koji vjerojatno jako dobro znaju da ovdje nije riječ o preimenovanju jednog trga, nego je riječ o vrlo osjetljivom pitanju nacionalnog i državnog identiteta.