Treba li Andreju Plenkoviću zaista posebno državno povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, svojevrsna ideološka komisija, komitet za službenu istinu, kako bi odlučio o sudbini ustaškim pozdravom kontaminirane ploče, koja je kao prst u oko svim žrtvama NDH i svakoj civiliziranoj osobi istaknuta u Jasenovcu?
Nema nikakve sumnje da je ideja o Vladinu gremiju za bistrenje prošlosti ispaljena kao odgovor - u nedostatku bilo kakve druge potrebne reakcije - na ustašluke ispisane nadomak srašnog ustaškog stratišta. Također je posve izvjesno da premijer provokaciju u Jasenovcu kani tolerirati sve dok njegovo povjerenstvo ne završi s radom. Neće ukloniti skandaloznu ploču, pa je očito da je Hrvatska kratka u suočavanju sa sadašnjošću. Kratka je u odgovorima na današnje izazove. Zloslutni ZDS na prilazima ustaške tvornice smrti nije pitanje prošlosti, nego je prije svega urgentno, aktualno pitanje.
Hrvatska ima mnogo problema sa svojom poviješću. Tragovi nacionalne raspolučenosti i građanskog rata otprije više od sedamdeset godina još se čine prilično živima. Nekadašnje traume još nisu konačno procesuirane ni zarasle. Sukobi ustaša i partizana neprestano se obnavljaju i pokušavaju nametnuti kao osnovno neriješeno pitanje nacije. Ali, nije problem u razlikama. Nije problem što još uvijek žive i partizanska i bleiburška Hrvatska. Problem je što se o njihovim razlikama, o različitim iskustvima i povijestima, ne može civilizirano razgovarati. Zato bi premijeru Plenkoviću, umjesto komisije za prošlost, mnogo više trebalo povjerenstvo za sadašnjost. Umjesto suočavanja s propalim nedemokratskim režimima mnogo bi korisnije bilo suočavanje s aktualnim, vrlo živim nedemokratskim pojavama. Međutim, vlast bježi u prošlost upravo zato što se ne želi pogledati u oči s onim što joj se upravo događa pod prozorima.
Ideja da se prenapregnuta, povijesnim narativom zatrovana svađa iz krčme i ulice prebaci za zeleni stol može biti korisna. Ali, jednako tako može biti i kontraproduktivna, zavisno kako se rad Plenkovićeva vijeća profilira. Pitanje je hoće li se njegovim djelovanjem društvene tenzije smirivati ili raspaljivati. Ako je suditi po izjavama koje su odmah po imenovanju članovi tog tijela servirali javnosti, slijedi prežvakavanje već poznatoga. Očekivanja da bi njihovo češljanje prošlosti moglo donijeti neke nove, trenutno još nepoznate rezultate nisu realna. Sve su krucijalne povijesne činjenice uglavnom već utvrđene. Zna se što je bio partizanski pokret, što NDH, a što Jugoslavija. Teško se može otkriti nešto što bi retuširalo zločinački karakter ustaške države. Bleiburg i Huda jama strašni su zločini, ali partizanska je borba 1945. prevela Hrvatsku na stranu ratnih pobjednica i zaokružila u današnjim granicama, vraćajući odlomljenu Istru i Dalmaciju s otocima. Jugoslavija nesumnjivo nije bila demokratska zemlja, u nekim periodima funkcionirala je kao surova despocija, ali osigurala je nekoliko desetljeća mira te ekonomski i društveni napredak. Može li te dobro poznate činjenice državna komisija sada nekako presložiti i prevrednovati? Malo vjerojatno! Čak i ako bi to htjela.
Iskustva nekih drugih zemalja u kojima su djelovale slične državne skupine za pomirenje s prošlošću, a na koje se premijer Plenković poziva, nisu donijele očekivane rezultate. Upravo suprotno! Usto, teško da je hrvatska povijest usporediva s iskustvima nekih drugih postkomunističkih država, pa se utoliko i prepisivanje tuđih recepata čini posve pogrešnim. Antifašistički je pokret ovdje bio autentičan i masovan, kao nigdje drugdje, a i poratni se socijalizam razlikovao od ruskom čizmom nametnutih olovnih režima zemalja istočnog, sovjetskog bloka. Zgurati Hrvatsku u tuđe šablone - nemoguće i neoprostivo! To je političko nasilje, a ne rasplitanje povijesti.
Drugo, Plenkovićeva komisija možda i posluži želji da se jednim udarcem u ropotarnicu povijesti pospremi i svastika i zvijezda petokraka, ali bit će to silovanje povijesti. Iz premijerovih se izjava dade razumjeti da je to bila njegova startna pozicija. Floskula o dva totalitarizma trebala je poslužiti pravljenju ravnoteže između ustaškog i jugoslavenskog režima, njihovom umjetnom poravnavanju. Ali na toj platformi komisiju nije mogao sastaviti, pa je unekoliko promijenio retoriku i sada veli da će “povjerenstvo uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima”.
Reagirajući na izjave nekih od članova Plenkovićeva povjerenstva koji, posve suprotno, sugeriraju povlačenje znaka jednakosti između ustaških i partizanskih, odnosno komunističkih zločina, ugledna zagrebačka odvjetnica Vesna Alaburić upozorava da to nije moguće. - Apsolutno je normalno da želimo izjednačiti žrtve, jer uopće nije važno pod kojim je okolnostima netko nevin stradao, svatko zaslužuje pijetet i poštovanje. Ali, zločini se - tvrdi Alaburić za Jutarnji list - nikada ne mogu izjednačiti, kao što se ne mogu izjednačiti ni kaznena djela. Postoji gradacija zločina. Ako je fašizam eliminirao Židove ili ustaštvo Srbe ili Rome, to je po našem i međunarodnom pravu najteži zločin, zločin genocida, koji se nikako ne može jednačiti s isto tako strašnim, ali u kaznenoj hijerarhiji blaže tretiranim zločinima koje je neki režim, u našem slučaju komunistički, počinio proganjajući svoje političke protivnike i neprijatelje.
Umjesto nasilnog balansiranja zločina i licitiranja grobovima, u hrvatskom je društvu potrebno njegovati empatiju prema svim stradalima. Razumijevanje i uvažavanje činjenice da svatko ima pravo žalovati i komemorirati vlastite žrtve. U Hrvatskoj - to je valjda nesporno - postoje obitelji koje oplakuju svoje članove pobijene u NDH, kao što postoje obitelji koje tuguju za dragima koji su zauvijek ostali na nekom križnom putu. Nepregledna polja smrti s obje strane! Ali, brisanje Titova imena iz javnih prostora, s hrvatskih trgova i ulica, ideja s kojom je Plenkovićeva komisija i pokrenuta, neće donijeti povijesnu pravdu, nego bi - ostvari li se - imala učinak ravan svojedobnom ukidanju državnog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu. Takva se odluka definitivno ne može primiti. Velik bi je dio Hrvatske smatrao uvredom antifašističkih tradicija i vrijednosti. Koje bi onda neka buduća vlast morala ispravljati i sanirati.
Treće, vrlo je teško očekivati civiliziran odnos prema prošlosti ako vladajući takav stav ne promiču prema sadašnjosti. Lijepo je da se premijer Plenković bavi ljudskim pravima u bivšim režimima, ali njegov su posao prije svega ljudska prava danas, za vrijeme njegove vlasti. A tu je, kako upozoravaju i međunarodne i domaće organizacije, Hrvatska u rikvercu i opasnom nazadovanju. Množe se nedemokratski, pa i protudemokratski ispadi i aberacije. Ne samo revizionistički napadi na povijest, nego na žive ljude. Agresija prema manjinama i drugačijima, govor mržnje, vukovarski plakat s obješenim Srbima, prebijanje pripadnika slabih i ugroženih skupina, suzavac za gay populaciju, divljačko ranjavanje imigranta, vrijeđanje crnoputog glumca u srcu Dubrovnika, crnokošuljaški, od policije dopušteni defile posred Zagreba, kakvi se nisu događali ni mračnih devedesetih...
Američko je veleposlanstvo reagiralo mnogo rezolutnije od naših mlitavih, salonskih, s Pantovčaka i Markova trga s figom u džepu izmucanih ograđivanja. Ustaški su marš kvalificirali kao uvredu za tisuće američkih vojnika poginulih u borbi protiv nacizma. Naša Vlada, baštinica antifašističke Hrvatske, o uvredi za desetke tisuća poginulih hrvatskih partizana ni riječi. Kao što je ostala dužna reagirati na uvredu kojom se ustašlukom podvučena ploča ruga u lice jasenovačkim žrtvama.
Više nego o nekadašnjim nedemokratskim režimima, premijer mora brinuti o demokratskom profilu svoje vlasti. Demokratski se karakter ne pokazuje i ne dokazuje pretresanjem prošlosti, nego se kuje suočavanjem s aktualnim problemima. Diskriminirujuće proklamacije jednog od njegovih ministara, privatiziranje državne politike po mjeri osobnih uvjerenja, ili ideja da generali, umjesto znanosti, utjeruju vlastite “povijesne” istine u mlade generacije, razgrađivanje ideološkog kanibalizma i otvaranje dijaloga, spremnosti da se čuje i poštuje druge, to je točka na kojoj Andrej Plenković prolazi ili pada.