Kompanija IBM će, znači, otvoriti veliki centar za podršku klijentima u Zagrebu. Odlično. To je prvo veliko širenje biznisa velike informatičke kompanije u Hrvatskoj. IBM danas ovdje zapošljava stotinjak stručnjaka, za godinu dana bit će šest puta veći. Hrvatskoj je to novi susret s pitanjem u kojem smjeru želimo krenuti.
Već prvi dan po objavi moglo se primijetiti dva potpuno različita pristupa IBM-ovu iskoraku. Nenad Bakić, igrač na burzi gdje je najveći pojedinačni privatni ulagač u domaće kompanije, ali i vlasnik headhunterske tvrtke Selectio i utjecajan liberalni aktivist, IBM-ov zagrebački pothvat smatra "velikim događajem". Vidi se da Hrvatska može konkurirati na globalnom tržištu, kaže i podsjeća na Plivu i nekoliko važnih globalnih kompetencijskih centara koje je Plivina vlasnica Teva, prepoznavši neke od nama često neprepoznatljivih benefita života i poslovanja u Hrvatskoj, odlučila smjestiti u Zagrebu. - Svi ti ljudi koji danas u Plivi uslužuju globalno tržište iz Zagreba mogli su biti u nekim drugim zemljama - kaže Bakić. U pravu je.
Ivo Špigel, suvlasnik informatičke tvrtke Perpetuum Mobile, poslovni anđeo, suosnivač Zagrebačkog inkubatora poduzetništva (ZIP), također je utjecajan aktivist, sa zavidnom količinom radne energije, ali s često radikalno različitim stavovima od Bakićevih. Njegova prva žestoka reakcija na IBM-ovu hrvastku ofenzivu nije bila usmjerena protiv IBM-a, nego protiv netransparentnog sustava državnih subvencija. - Apsurdno je da novcem hrvatskih poreznih obveznika potičemo strane korporacije da dodatno ugroze konkurentnost domaćih IT kompanija napadom na najdragocjeniji resurs - talentirane domaće stručnjake, započeo je Špigel žučnu rapravu na društvenim mrežama.
I jedan i drugi u ovom slučaju mogli bi biti u krivu. Prvo, IBM-ov novi pothvat pogrešno se predstavlja kao razvojna "hi-tech" investicija. Riječ je o velikom servisnom pogonu doista velike tvrtke u informatičkom biznisu. Tu će, sasvim sigurno, biti implementirana najnovija tehnologija i alati, ali vrlo je mala, zasad gotovo nikakva vjerojatnost da bilo koji od tih alata bude kreiran, pa onda i razvijen u Hvatskoj. Za razliku od Plive, kojoj Teva danas daje i sve veću ulogu u istraživanju i razvoju projekata i patenata, IBM u Zagrebu kreće na sigurno - kroz call centar.
Bakićev Selectio koji se profilirao kao agencija za lov na top-menadžere i visokokvalificirane stručnjake tu, kako se danas čini, neće imati previše posla. Gnjev Ive Špigela čini se manje bespredmetnim čita li se u kontekstu odnosa domaće informatičke zajednice s državom, godina izgubljenih u bespotrebno dugim pregovorima poslodavaca iz IT biznisa sa šefovima državnih agencija, i nakon ukidanja subvencija za istraživanja i razvoj. Pokretanje call centra ne treba smatrati napadom na talentirane domaće vrhunske stručnjake, jer IBM-u za taj posao treba 500 ljudi koji će savršeno vladati engleskim i, vjerojatno, još nekoliko velikih stranih jezika i uz to biti informatičari (dovoljna je srednja sprema, fakultet se računa kao prednost). Jednom kada se telefonom identificira kvar, ako se ne riješi odmah, rješit će ga na terenu IBM-ovi vlastiti stručnjaci ili će, kao i dosad, posao za njih obaviti lokalni kontraktori.
Problem bi mogao biti negdje drugdje i zato se Špigelu čini da treba vikati na početku. Hrvatska vlast više puta se pokazala spremnom trgovati s velikim globalnim korporacijama na račun domaćih poduzetnika. Nekada, kao u počecima telekomunikacijskog buma, kod kuće možda i nije bilo pravih sugovornika. Danas je IT biznis u Hrvatskoj jedan od najživljih i davno je razbio model razmišljanja unutar državnih granica.
Za razliku od prijašnjih mahom pogrešnih usporedbi, ovaj put bismo možda s razlogom mogli povući paralelu s događajima u Irskoj na prijelazu tisućljeća.
Irska je teško probolila prvi val ekonomskog uzleta, koji je također začet državnim poticajima i informatičkim call centrima. Odlične plaće i nagla visoka zaposlenost omogućili su Ircima stil života kakav su do tada gledali samo u susjednom Kraljevstvu. Nacija u kojoj je najam tradicija odjednom je postala zemljom rentijera i kućevlasnika. Banke su poplavile tržište jeftinim novcem, velike korporacije, privučene poreznim olakšicama i državnim subvencijama, tukle su se za građevinske parcele u blizini urbanih središta i za svakog pojedinog zaposlenog. Kada je kriza pomela tržište, velike korporacije povukle su se prve. Ostavile su prazne hale i prazne račune svježe obogaćenih Iraca. Milijuni Iraca izgubili su posao, nekretnine promijenile vlasništvo, a srednja klasa krenula prema javnim kuhinjama. Irska danas ponovo raste najbrže u EU, ali nacija je u kratkom roku pretrpjela ozbiljnu preraspodjelu bogatstva.
Što ih je spasilo? Financijska infuzija MMF-a i EU, jer irska je u eurozoni, snažna dijaspora u Americi i Britaniji, tradicija poduzetništva, u kapitalizam ugrađena radna etika i otvorenost prema useljenicima. Pomogla je i blizina Londona kao financijskog središta, kao i činjenica da je Irska u engleskom govornom području. Ničemu od toga ne možemo konkurirati. Bit će nam zato teže, ali ni u kojem slučaju nemoguće. Ako je IBM početak, to je dobar početak.