Od 90-ih godina do danas hrvatska konzervativna kultura i politika često su operirale mitom o neiskvarenoj, sposobnoj i patriotskoj dijaspori koja jedina može Hrvatsku izbaviti iz nazadovanja i krize.
Taj motiv - ako dobro pamtim - prvi je formulirao još 90-ih Stanko Sopta koji je obećavao da će Hrvatsku, poput Irske, iz pepela podići iseljenički poduzetnici. Sredinom prošlog desetljeća, umjesto Irske, kao obrazac se počelo navoditi Izrael. U tom je razdoblju ministar znanosti Dragan Primorac otvorio poseban program povratka znanstvenika iz inozemstva, preko kojega su ljudi sa stranih sveučilišta dobivali automatski radno mjesto, neovisno o tome ima li tko od “domorodaca” bolje reference. Jedan drugi prirodoznanstvenik - fizičar Davor Pavuna - nekako je u to vrijeme formulirao i svoju ideju o dijaspori kao jedinom rješenju da Hrvatska svlada boljševizam. “Neka svaki Hrvat ima pravo glasa, što je normalno. Svaki telefonček, svaki identificirani Hrvat koji ima domovnicu, bez obzira na to što je u Novom Zelandu ili Njemačkoj, ima pravo glasovanja. Nakon toga imate barem pet milijuna Hrvata i komunjare više nikad neće doći na vlast”, rekao je Pavuna obrazlažući svoju ideju o sveopćem transkontinentalnom pravu glasa pametnim telefonom.
Mit o spasonosnoj dijaspori u osnovi se svodio na jednostavnu premisu. Oni Hrvati koji žive u Hrvatskoj, naime, nepovratno su iskvareni. Iskvareni su ili time što su desetljećima živjeli u komunizmu, ili time što su ih odgojili oni koji su desetljećima živjeli pod njim. Oni su, dakle, samim time nesposobni za emancipaciju i nisu kadri upravljati sami sobom. Stoga na scenu trebaju stupiti oni koji to mogu. A to su - naravno - oni Hrvati koji su navikli živjeti u demokraciji i otvorenom društvu. Hrvati kojima kapitalizam i tržište nisu strani bauk. Hrvati koji imaju novca, a imaju ga jer su ga zaradili u konkurentskoj borbi. Hrvati koji znaju raditi, a znaju i moraju jer nema majci kod Švabe zabušavanja k’o u kombinatu. Ti su Hrvati - dakako - Hrvati iz dijaspore. Njima taj svijet u koji mi idemo (ili: u koji smo stigli?) nije tuđ i neshvatljiv kao nama. Oni imaju i znanja i kapital i kontakte i ispravno domoljublje, oni znaju što su otvoreno društvo i otvorena ekonomija te bi - da im se da prilika - u čas od Hrvatske napravili Irsku. Ili, OK, Izrael.
Ta dihotomija između Hrvata nahvao i Hrvata nazbilj, između stvarne, materijalne pseudo-Hrvatske te metafizičke, idealne Hrvatske iz Mississauge i Sydneyja često se - nažalost - sudarala s empirijskim političkim realitetom. Daleko od toga da akademska i ina dijaspora nije ostavila u Hrvatskoj pozitivni trag, a neki od malih i velikih junaka liberalne Hrvatske - poput Borisa Marune, Drage Pilsela, Borisa Jokića, Ivice Đikića, Kristiana Novaka - bili su stvarna ili akademska emigracija. No, postojalo je i naličje te priče, naličje koje kristalno utjelovljuje Joe Šimunić. Hrvat iz Canberre, koji i danas hrvatski govori lošije od Eduarda da Silve, svoju je karijeru okrunio “liberalnim” činom izvikivanja fašističkog slogana na mikrofon pred punom okukom navijača u Maksimiru. Ne jednom, Hrvatska se suočavala s tim da su pametni i trezveni dijasporci stjerani u kut, a da se zemljom razmahala glasna hrpa arivista koji će u tu komunjarsku Hrvatsku konačno utjerati “prave domovinske vrijednosti”. Obično one koje u tim trulim zemljama odakle dolaze polako gube bitku jer ih izjeda liberalni moralni relativizam. To je druga i, nažalost, češća slika dijaspore: dijaspore kojoj je politički reprezentant kanadski gospodin Željko Glasnović.
Dugo smo i nepravedno mislili kako je ta zagrižena, antiliberalna dijaspora naša specifičnost. No, ovih se dana pokazalo kako nije.
Ovih se dana, naime, dogodio jedan globalni događaj koji će vjerojatno promijeniti i Balkan i svijet više nego što mi danas mislimo. S tankom većinom od jedan posto turski su glasači u krajnje nedemokratskim okolnostima podržali ustavne promjene kojima predsjednik Turske Tayyip Erdoğan faktički dobiva sultanske ovlasti. Međutim, nije do svojih sultanskih ovlasti Erdoğan došao lako. Unatoč atmosferi opresije, neslobodnim medijima, hapšenjima i mogućim prevarama, 49 posto Turaka glasalo je protiv predsjednika. To treba poštovati: jer, u Rusiji i Mađarskoj - da se ne lažemo - Putin i Orbán bi za nešto ovakvo dobili mirnu dvotrećinsku većinu, a vjerujem da bi i Vučić, pa možda sutra i neki hrvatski Vučić, imali manji postotak glasova “protiv” nego što ih je prošle nedjelje imao Tayyip Prvi.
Postoji, međutim, u turskim izborima nešto sablasno, a to je glasovanje dijaspore. Analiza koju su ovih dana napravili moji kolege novinari pokazuje da Erdoğan sa samo turskim glasovima možda i ne bi pobijedio na referendumu da ga nisu podržali Turci iz Austrije, Njemačke, Francuske, Belgije i Švedske, dakle - Turci koji desetljećima žive u zemljama liberalne demokracije, trodiobe vlasti i habeas corpusa. Iz svoje su komforne udobnosti demokratskih društava upravo oni izglasali tiraniju zemlji u kojoj uopće ne žive. Zašto? Pa - eto - zato što su mogli. I zato što ih nije briga. Nije ih, za početak, briga za tu demokraciju, iako u njoj žive.
Pritom su podaci o tome kako je i koliko turska dijaspora glasovala o Erdoğanovu “neosultanatu” jako zanimljivi. Oni pokazuju vidnu razliku između zemalja gdje je Turaka malo i gdje su očito integrirani (poput anglosaksonskih) te u kojima Erdoğanov zov autoritarnosti nije privukao nikoga. S druge strane, uočljiv je blok kontinentalno-europskih zemalja u kojima je turska zajednica velika, i lavovskim dijelom bauštelsko-gastarbajterska, i u kojima je i do 75 posto dijasporaca glasalo za “ćaću”. Dok su diljem Anadolije i Male Azije turski glasači glasovali protiv, izlažući se pritom strahu od progona ili osude, njihovi dični sunarodnjaci iz Malmöa, Bruxellesa, Berlina i Graza nisu pokazali takvu demokratsku svijest. Glasovali su za jer je to “bolje za Tursku”, a to što oni, eto, u toj Turskoj ionako ne kane živjeti nije osobito bitno.
Ovi rezultati pokazuju - za početak - da nije liberalna demokracija ono što je turske (ili hrvatske) iseljenike privlačilo na Zapad. Njih je privlačio imutak, odnosno bolji život, a turski useljenici, kao i pokatkad hrvatski, kao da nikad nisu shvatili da taj imutak i to bogatstvo nisu pali niotkuda. Stečeno blagostanje sjevernoeuropskih zemalja rezultat je jedne ekonomije, a ta je ekonomija rezultat jednog društvenog uređenja koje je, pak, samo rezultat jednog sustava vrijednosti. Uzimati novac i imutak, a odbacivati vrijednosti koje su taj berićet stvorile u određenoj je mjeri licemjerno, a dvotrećinska turska dijaspora u Zapadnoj Europi na ovim je izborima prakticirala upravo to licemjerje. Oni su odbacili vrijednosti na kojima počiva društvo koje im - međutim - paše kad iz njega vuku materijalne plodove. Retorika emigranata koji bi “morali prihvatiti vrijednosti društava u koja se useljavaju” u Zapadnoj je Europi postala retorika antiimigrantskih ultradesničara poput Wildersa ili Le Penice. No, možda je trenutak da tu retoriku uzmemo antiliberalnim kidnaperima i da je vratimo onome kome ona stvarno pripada: liberalnim demokratima. Niti je moguće, niti čestito uzeti eursku plaću, visokotehnološku ekonomiju i sigurnost, a pritom prezreti sekularizam, trodiobu vlasti i liberalni model obitelji i ćudoređa.
Rezultati turskog referenduma u tom su smislu morali navući osmijeh na lice hejterima imigracije jer su pokazali da golemi dio njemačkih ili austrijskih Turaka pasivno konzumira austrijsko ili njemačko društvo, ali da su - kad im zagude vođa, domovina i stijeg - pripravni brzo zaboraviti europske vrijednosti. Pripravni su, iako dugo, neki i desetljećima, žive u demokratskim liberalnim društvima, participiraju u “pravom” kapitalizmu, vrijedno rade, izloženi su konkurenciji i stekli su imetak. Ali i - očito - žive u zatvorenim, uskogrudnim i etnički ekskluzivnim zajednicama koje su petrificirale iskarikirani identitet i sliku domovine grade na nacionalističkim fantazijama.
Istodobno turski referendum jasno pokazuje koliko su apstraktne i neutemeljene tlapnje o spasonosnoj hrvatskoj dijaspori koja bi kao domovinski kvasac trebala politički uzdići rodnu grudu. Jer, i naša je dijaspora poput turske - živi dugo u otvorenim i liberalnim društvima, participira u “pravom kapitalizmu” i vrijedno radi u konkurentskom okružju. No, i hrvatska dijaspora nerijetko živi u zatvorenim, uskogrudnim i etnički ekskluzivnim zajednicama koje su petrificirale iskarikirani identitet i sliku domovine grade na nacionalističkim fantazijama. Ne znam hoće li sutra i Hrvatska (opet) biti izložena potpunom i agresivnom prodoru “neliberalne demokracije” poput Erdoğanova ili, pak, “light” verziji orbanizacije s kojom živimo već tri godine.
Ali, bude li se to (opet) dogodilo i događalo, nisam baš siguran da bi emigrantska Hrvatska bila dio obrane i dio rješenja. Prije me strah da bi - kao i turska - mogla biti dio problema.