Novi i nepromišljeni prijedlog Mosta o smanjenju RTV pretplate sa 80 na 65 kuna još je jednom pokazao kako u Hrvatskoj - nažalost - ne postoji jasna ideja čemu zapravo služi radijska i televizijska pretplata. I dok se još može razumjeti da to ne razumiju neupućeni građani, nešto je manje shvatljivo što to ne razumiju političari. A još je gore kad to ne razumiju ljudi koji javnu radioteleviziju - vode.
U Hrvatskoj postoji populistička (ali i - nažalost - shvatljiva) predodžba da RTV pretplata služi održavanju viška zaposlenih te skupog, tromog i ideologiziranog pogona na Prisavlju. U hrvatskom slučaju, nažalost, to nerijetko i jest tako. Ali - RTV pretplata nije to, ili nije samo to, niti bi samo to smjela biti. U civiliziranim europskim zemljama smisao je RTV pretplate da bude legalna industrijska subvencija kojom zajednica pomaže one kulturne proizvode i složenije kreativne industrije koje na (pogotovo malom) tržištu ne bi opstale. Za RTV pretplatu europski bi građanin morao dobiti vrednote kojih bez pretplate ne bi bilo: dječji i obrazovni program, TV serije, istraživačke dokumentarce, radiodrame, radijski i TV program za kulturu. Pri tome je uloga javnog RTV servisa dvojaka. S jedne strane on proizvodi takve sadržaje. S druge strane on mora biti transmiter koji pretplatu kroz jasne procedure usmjeruje prema onima koji ih proizvode. Na taj način RTV pretplata postaje legalna potpora svim kreativnim industrijama - od istraživačkog novinara do videoumjetnika koji radi džingl, od animatora do tesara koji gradi scenu, od glumaca, preko scenarista, pa do povjesničara umjetnosti koji vodi emisiju na HTV3. Tako zamišljena RTV pretplata ima neprocjenjivu razvojnu i poduzetničku ulogu.
Kako se ne bi dogodilo da pretplata postane harač za privilegiranog monopolista, Europska unija je uvela Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama po kojoj javne RTV u Europi najmanje 10% budžeta ili najmanje 10% programskog sadržaja (kad se iz njega isključe vijesti, reklame i sport) moraju naručivati od izvanjskih producenata. Pri tome je politička intencija da taj postotak bude i veći, jer to potiče pluralnost i kulturno poduzetništvo. U Hrvatskoj je taj postotak zakonom postavljen tek nešto više od minimuma (15%). U Britaniji, recimo, BBC ima zakonsku obavezu naručivati od vanjskih produkcija najmanje 25% programa, pri čemu je politička smjernica Trusta (programskog vijeća) da se povrh toga još 25% troši preko javnih natječaja na kojima ravnopravno konkuriraju kućne i vanjske produkcije. BBC je tako 2013. došao do 48% vanjske produkcije, a pretplata je u pravom smislu postala industrijska subvencija. Ne samo zato, ali zacijelo i zato, Britanija danas ima najjače kreativne industrije u Europi.
Čudite se što sve ovo ne znate? Nemojte se čuditi. Jer, ima i drugih koji to ne znaju, a jedan među njima je i aktualni šef HRT-a Siniša Kovačić. Na početku svog mandata on se javno skandalizirao nad činjenicom što je HTV trošio do 27% proračuna na vanjske produkcije. Umjesto da se pohvali otvorenošću televizije, on je tu politiku nazvao "ponašanjem pijanog milijunaša" te navijestio da će njegova politika biti da se taj postotak spusti tik iznad zakonskog minimuma. Ta uskogrudna glupost sad mu se obila o glavu: jer, ako će pretplata služiti samo njemu i njegovim zaposlenima, ona zaista može biti i 15 kuna manja.
Smanjenje RTV pretplate je loša zamisao. To je zamisao koja će uroditi s manje serija, manje dječjeg programa, manje kulture, manje istraživačkih formata, manje kreacije. Istodobno, to je politika koja guši poduzetništvo i sasijeca ekonomsku bazu kulturnih industrija. Ali, koliko god pretplatu kao civilizacijsko dobro treba braniti, toliko je važno i povesti razgovor o tome kako se ta pretplata danas troši, što za pretplatnički novac očekujemo, koje ekonomske učinke od nje priželjkujemo i kakvu gamu proizvoda tražimo zauzvrat. RTV pretplata važna je europska stečevina, koja može imati blagotvorni multiplikativni učinak. Pod uvjetom, dakako, da se ne koristi samo za mazanje vrata monopolističkoj guski.