Kad bi čovjek htio biti do kraja zločest, mogao bi mirne duše reći kako su problemi koje Hrvatska ima sa svojim Ustavnim sudom u suštini zapravo - lingvistički. Temeljni problem koji mi imamo s Ustavnim sudom sastoji se u činjenici da tu ustanovu uopće nazivamo sudom.
Da bi neka institucija bila sud, naime, u njoj bi za početak trebali sjediti suci. Da bi se neko tijelo nazivalo sudom, ono bi trebalo procjenjivati je li nešto zakonito ili nezakonito. Da bi moglo procijeniti je li nešto zakonito ili nezakonito, to bi tijelo moralo čitati i proučavati zakon, a taj je zakon u ovom slučaju Ustav.
Družina građana i građanki koja se (očito ne baš često) sastaje u zgradi na Markovu trgu ne zadovoljava, za početak, ni jedan od ta tri kriterija. Riječ je o skupini ljudi koji, uz jednu iznimku, nemaju nikakav ozbiljan sudački staž. Taj formalni debatni klub, nadalje, ne bavi se čitanjem i proučavanjem Ustava, nego se bavi njegovim mijenjanjem, dopisivanjem i kreiranjem. Ipak, treći i možda najvažniji razlog zašto je Ustavni sud u Hrvatskoj besmisleno nazivati sudom jest djelokrug pitanja kojim se on bavi ili bi se trebao baviti. Ustavni sud se u Hrvatskoj, naime, bavi ili treba baviti i tako “pravosudnim” pitanjima kao što su ustavnost abortusa, ustaškog nacističkog pozdrava, ćirilice u Vukovaru, nezastarijevanja profiterstva, visine mirovina ili integracija sveučilišta.
Ono što bi u Hrvatskoj zovemo Ustavnim sudom, ukratko, ni po čemu nije sud. Riječ je o bizarnoj i mutiranoj smjesi socijalističkog politbiroa, (ne)formalnog debatnog kluba i iranskog Vijeća čuvara revolucije. Riječ je o ustanovi u kojoj sjede političari te izriču političke pravorijeke o imanentno političkim pitanjima, prtljajući i prekrajajući zakone koje su donijeli oni kojima je donošenja zakona zadaća, dakle saborski zastupnici. Pritom se taj Ustavni sud, sačinjen listom od ex-političara, ponaša upravo onako kako od političara očekuješ. Donose odluke koje su oportunističke da se svide “narodu”, sklapaju kompromise tamo gdje se očekuje pravorijek, problematične predmete trpaju desetljećima u ladicu, a brzinu i redoslijed rješavanja predmeta prilagođavaju realpolitičkoj pragmi. Ustavni sud se u Hrvatskoj u osnovi pretvorio u parapolitičko tijelo čiji članovi imaju jedan podesni, zgodni privilegij koji “obični” političari nemaju. Naime, ne mogu izgubiti izbore.
Taj i takav Ustavni sud nije nastao po Duhu Svetom niti su ga takvog nametnuli Homeinijevi revolucionari. Njega su, da se ni časa ne lažemo, takvim stvorili HDZ i SDP koji su nizom kompromisnih izbora Ustavni sud pretvorili u delegatsko tijelo isluženih političara. Ta povijest pretvaranja Ustavnog suda u vitrinu zaboravljenih asova traje petnaest godina. A njenom završnom, najiritantnijem poglavlju svjedočili smo ove godine u lipnju. Tada su dvije velike stranke združenim glasovima izabrale novu turu sudaca Ustavnog suda. A u toj su turi izabrale i čovjeka koji se zove Davorin Mlakar, čovjeka koji skreće pažnju što se pojavio kao lik u zanimljivom žanru literature - austrijskim optužnicama. Davorin Mlakar je, naime, od svjedoka optužen da je od austrijske banke uzeo 200 tisuća eura za pomoć u prenamjeni priobalnog zemljišta. Davorin Mlakar je zanijekao da je uzeo novce, ali nije zanijekao da je pomagao prenamjeni. Davorin Mlakar je morao putovati krišom u Frankfurt da bi razjasnio problem nerazjašnjenih “troškova”. Davorin Mlakar je tumarao upravom klagenfurtske banke i na porti se, poput zadnjeg tata, potpisao lažnim prezimenom Gordan Dolović. Davorin Mlakar je, u divnom hepiend obratu, za tu živopisnu filantropsku aktivnost nagrađen - mjestom ustavnog suca.
Kad čovjek to ima na umu, nije mu se teško složiti da je “ovaj sastav Ustavnog suda najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti”. Teško da itko može opovrgnuti notorni uvid da je “sadašnji sastav Ustavnog suda direktna posljedica klijentističke politike” te da valjda nema države iole ozbiljnog svijeta “u kojoj netko može biti imenovan u Ustavni sud a da ima tako težak teret sumnje da je korumpiran kao Davorin Mlakar”. Također se nije teško složiti s konstatacijom kako na takvog “kolegu” “članovi Ustavnog suda nisu reagirali” te kako bi bilo najdoličnije kad bi svi zajedno dali kolektivnu ostavku.
Gornje rečenice, međutim, nije izrekao neki član opozicije. Njih nije izrekao ni neki od antisistemskih anarhista poput Sinčića i Pernara. Njih je izrekao nitko doli Vlaho Orepić, Mostov ministar unutarnjih poslova u Plenkovićevoj koalicijskoj Vladi. Izrekao ih je u intervjuu za tjednik Globus i kreirao mali politički pandemonij tako tipičan za domobransku “komi fo” političku kulturu. Za kulturu, dakle, u kojoj vas se smatra nevjerojatno otresitim i krajnje bezobraznim ako učinite nešto što se kod nas ne radi. Naime, kažete istinu.
Naravno, puno bi se toga moglo prigovoriti Orepićevom umješno tempiranom i vjerojatno kalkuliranom “izletu”. Prigovorili su mu, s pravom, da je posao ministra policije da korumpirane istražuje, a ne da ih proziva po novinama. Prigovorili su mu, opet s pravom, da je upravo njegova politička opcija dvaput u jedanaest mjeseci na vlast dovela HDZ, majčinsku stranku Davorina Mlakara. Prigovorit će mu, opet s pravom, da je Most bio s HDZ-om u koaliciji tog lipnja kad je “gruba politička trgovina i pogodba” (Orepić) oko Ustavnog suda provedena. Istina, tada Most nije glasovao za Mlakara i družbu. Ali je istina da tom prilikom ekipa im Metkovića i Ploča nije isukala ono sječivo koje im je bilo na raspolaganju, a to je razvrgavanje koalicije.
Sve se to može prigovoriti Vlahi Orepiću. No, sve to ne mijenja činjenicu da je ono što je on rekao prijesna istina.
Tog lipnja, kad je u Ustavni sud ušao čovjek koji se pokatkad predstavlja kao Gordan Dolović, čak i oni s minimumom minimuma patriotskog samopoštovanja morali su se osjećati jako postiđeno. Tog dana u sabornici je bilo jako malo ljudi koji su pristali glasovati protiv te poruge sa zakonom i pravdom. Bilo ih je samo šesnaest. Protiv je glasovalo nekoliko mostovaca, protiv su glasali Pupovčevi Srbi te Živi zid. Srpski predstavnici, koje naše nacionalističke vestalke redovno prozivaju za potkapanje Hrvatske, tog su dana bili među rijetkima koji su pokazali poštovanje za hrvatsku državu, institucije i zakon. I praznoglavi anarhisti iz Živog zida, o kojima ne mislim baš ništa dobro, glasovali su protiv izrugivanja institucijama. HDZ i SDP su, međutim, glasali za. Zato danas, kuku nama, dobar dio hrvatskih građana vjeruje više Pernaru nego HDZ-u i SDP-u. I zato će ih svaki dan biti sve više. Jer, ne postoji niti će ikad postojati tako opipljiva personifikacija klijentističkog klupka i isprepletene novčarsko-političke elite kao što je Davorin Mlakar. Dok god Mlakar strši ondje gdje strši, Pernar će jačati kao očita protestna opcija.
Sastav sadašnjeg Ustavnog suda, naravno, mnogi će sada rado pripisati dvojici političkih mrtvaca - Karamarku i Milanoviću. Njih je dvojicu zgodno i podesno okriviti za sve, među ostalim i zato što su bivši i neopasni. Ali, stvari su složenije od toga. Za sadašnji sastav Ustavnog suda glasovalo je 117 zastupnika, od kojih je lavovski dio još i sada u politici ili čak Vladi. Za njih su glasale dvije velike stranke koje su i danas stup političkog života. Dolaskom Andreja Plenkovića, HDZ se u mnogočemu odlučio na strategiju “puj pik ne važi” te se pretvara da sve ono što se zbivalo prije sa sadašnjim HDZ-om nema veze. Ali, ima. Tih 90 tisuća članova koji su glasovali za jedinog kandidata Plenkovića manje je više istih 90 tisuća koji su prije toga glasovali za mađarskog plaćenika Karamarka. To je još uvijek ista ona stranka koja nam duguje novce Fimi-Medije. To je još uvijek ona stranka kojoj je Zdravko Mamić sjedio u stožeru u izbornoj noći u studenome 2015. Dok hrvatska publicistička desnica samorazumljivo drži da ljevica ima transpovijesnu odgovornost za sve hude jame i đurekoviće, istodobno desnica podrazumijeva da za nju važi princip nultog dana. Doveli smo novog šefa, mirnog, pitomog, ne divlja, nije ekstremist, pa se ajmo pretvarati da davorini mlakari i nisu nikad postojali, ajmo se pretvarati da šatori i čekići s nama nemaju veze te da je svijet počeo iznova prvog srpnja.
A onda kad se prošlost vrati, Plenkovićeva se Vlada, u kojoj sjedi i Orepić, ponaša kao nevježa na kvizu. Kad se pojavi incident poput fašističkog slogana u Jasenovcu ili “medijski prenapuhanog” ubojstva djevojčice u TV kalendaru ili Football Leaksa koji je razotkrio novčani mutež u Dinamu, Plenković i njegova Vlada drže se dviju “kvizovskih” strategije: ili kažu “nije moje područje” ili kažu “džoker zovi”. Pozivaju se na neke buduće znanstvene konsenzuse, prebacuju jurisdikciju na drugog ili naprosto ignoriraju problem pretvarajući se da ne postoji.
Ali postoji. Postoji problem koji se zove Davorin Mlakar. A taj problem je bio i još uvijek jest HDZ-ov problem jer ga je HDZ i stvorio.