Pokušajte si zamisliti sljedeću situaciju. Oko stola za sastanke okupljeni su najvažniji politički akteri Republike Hrvatske i, recimo za potrebe ovog teksta, ilustracije radi, Republike Austrije. Predsjednica, premijer, austrijski predsjednik, kancelar. Pa su tu direktori Končara, Podravke, Ericssona Nikole Tesle, OMV Grupe, Strabaga, Voestalpine, i redom šefovi najvećih kompanija, učtivo se gledaju i smješkaju. Tu su dalje i predstavnici javnog života, pokoji ugledni istraživač ili dolazeći mladi lider u usponu.
Uspjeli ste vjerujem. I u čudu se pitate, šta sada tu ima novoga. Politički razgovori kao i svaki drugi. Prateći političke aktere ove države, svjedočite tome svakodnevno. Dobro odrađeni sastanci, izloženi veliki planovi i izrečene lijepe riječi.
No, ovaj put situacija bi trebala biti nešto drugačija. Možete li si zamisliti situaciju da ovaj sastav sugovornika razgovora o temi obrazovanja? Da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović predstavlja visokim gostima pomake koje je Hrvatska učinila u profiliranju obrazovnih centara vrsnosti? Da premijer Plenković koristi svaki raspoloživi trenutak razgovora da bi se pohvalio reformom strukovnih centara izvrsnosti ili da predstavi program hrvatskog cjelodnevnog školskog boravka? Da direktor Končara Bago, u trenucima njihove šutnje, uzima riječ i sav u zanosu priča o programu vrijednom 60 milijuna kuna u kojem je Končar kompletno opremio STEM laboratorije u prirodoslovnim gimnazijama i sklopio novih 130 stipendijskih ugovora s najdarovitijim srednjoškolcima, izabranim temeljem šestogodišnjeg praćenja njihovih dosadašnjih postignuća? Fantastika, znanstvena i obrazovna, reći će mnogi. To su uostalom teme o kojima se dogovara i razgovara na razini nižih državnih službenika. Državnih tajnika i voditelja pojedinih obrazovnih sektora. O tome je nemoguće očekivati da razgovaraju državni šefovi i poglavari. Stvarno mislite i uvjereni ste? Jeste li možda pratili posjet jedne od najmoćnijih političara svijeta, njemačke kancelarke Angele Merkel Sjedinjenim Američkim Državama ovih dana?
Vjerujem da većina jest i da je, prateći naše medije, većina stekla dojam da je središnje mjesto tog posjeta trenutak kada se američki predsjednik Donald Trump odbio rukovati s kancelarkom Merkel. Bilo da je to učinio namjerno ili u općoj konstelaciji nije shvatio da novinari i okupljeni traže da se rukuje. No, koliko je od vas dosad u hrvatskim medijima čulo da je jedna od središnjih tema sastanka bio tematski razgovor o obrazovanju, posebice strukovnom? Da je u tom vrlo, vrlo dugačkom razgovoru na jednoj strani stola sjedila Merkel i njezini najviši državni dužnosnici, na drugoj strani američki predsjednik Trump, praćen potpredsjednikom Mikeom Penceom i drugim visokim dužnosnicima. A to sve u prisustvu lidera najvećih poslovnih korporacija. Sudionici tog razgovora iz SAD-a su bili Andrew Liveris, CEO Dow Chemical, Ginni Rometty, CEO IBM-a ili, na primjer, Marc Benioff, CEO Salesforcea. Iz Njemačke su se na ovaj put i ovaj važan razgovor uputili Harald Krüger, CEO bavarskog BMW-a, Joe Kaeser, CEO velikoga Siemensa, ili pak Klaus Rosenfeld, CEO Schaefflera.
I teme nisu bile kurtoazne, smisla lišene fraze kakvih se u hrvatskoj političkoj stvarnosti naslušamo, poglavito prije izbora, na desetine tipa "obrazovanje je naš prioritet", "tema obrazovanja bit će naš najviši prioritet", "reforma obrazovanja je nužna". Nego su dvije gospodarski najrazvijene sile, čija tehnološka razina dostiže sam svjetski vrh, razgovarale o, zamislite, kako ne čine dovoljno da još sofisticiraju trening i osposobljavanje vlastite radne snage. Nisu se, zamislite, hvalile kako imaju dobro obrazovanje, kako u osnovi i ne vide da tu sada ima značajnijih problema. Ili da su izjavljivali, kao neki domaći, kako oni problemi koji su vidljivi i nisu baš tako strašni i da ih se možda prenapuhava. Tako su govorili i radili oni, Amerikanci i Nijemci, koji su svjetske sile, uspješni i razvijeni. Možda su tako govorili upravo zbog toga što su takvi, ili su upravo takvi zato što takvo govore? Mi ćemo, pak, i dalje govoriti o potencijalima, o "velikim šansama", "prigodama koje se nude", vrijeme će nam prolaziti, reforme nuditi penzionirani stručnjaci, a svi zajedno ćemo biti tu gdje jesmo. Točnije, mi iznad tridesetih, dok će dvadesetogodišnjaci biti u Irskoj. I nama je, u osnovi, isto kao i Amerikancima i Nijemcima. Slijedimo istu sudbinu i zakonitost. Možda tako govorimo i nastupamo zbog toga što takvi jesmo. A možda takvi upravo jesmo jer tako govorimo.
(Dr. sc. Josip Burušić radi u Znanstvenom centru izvrsnosti za školsku efektivnost i školski management)