Svi ljudi prirodno vjeruju u moć pozitivnog razmišljanja. Vjerujemo da ćemo ozdraviti, da nam nije ništa, da ćemo uspjeti u čemu god ako dovoljno to želimo ili vjerujemo u to.
Poraz i nesreća je nešto što drugi uglavnom očekuju od nas. Sreću najčešće mjere po tuđoj nesreći. Ako je nečija kuća manja od tvoje, ako je netko bolesniji od tebe, ako netko ima manje od tebe....
Ako nismo okruženi ljudima koji od nas očekuju poraz, teže je shvatiti koliko smo zapravo sretni jer nemamo taj stalni podsjetnik na ono što možemo izgubiti. Takve se stvari ne nauče preko noći. Potrebno je upoznati mnogo negativnih ljudi u životu da bi postao pozitivan.
U mojem su životu, recimo, takvi ljudi igrali najveću ulogu.
Da me nisu podsjećali na potencijal poraza, ne bih nikad shvatila koliko mi je bitno da se to nikada ne dogodi, niti koliko mi je nebitno ako se dogodi. A opet shvaćam i koliko mi je to odmoglo.
Na primjer, lijepo je kad uđeš u sve bez očekivanja. Možeš opušteno uživati i u porazu i u pobjedi. Bez da te stalno netko podsjeća na kraj. Nikada nisi razočaran ako nemaš očekivanja.
Uvijek sam smatrala da je dobro prkositi se drugima. Takav mi je karakter, takva sam oduvijek bila. Kad su mi svi rekli da neću moći, ja sam si dokazala da mogu. I tu također postoji granica. Nisam probala sve. Nisam skočila sa zgrade i preživjela. Nisam nikog ubila, ali vjerovala sam da su moja ambicija i potencijal nešto što drugi ljudi teško mogu razumjeti. Najbitnija stvar bila je što sam sve to radila u tišini. Pomalo u strahu, ali u strahu da ću razočarati sebe, a ne druge. Drugi su već bili razočarani u mene i prije nego što sam počela.
Što se mene tiče, uspjela sam onog trenutka kada sam rekla “mogu”. Sve sam radila sama, sebično, bila sam si najbitnija. Nikome nisam dala da mi pomogne ili da igra ikakvu ulogu u “mojoj stvari”. Znala sam da, ako uspijem, nikome neću dopustiti da mi oduzme taj osjećaj. Nitko mi neće moći reći da sam uspjela zbog njih ili da su mi oni nešto dali ili oduzeli. Jednom sam samo uspjela u onom što sam doista htjela. I kad mi se to dogodilo, svi oni porazi i nepovjerenje koje je kuhali u meni su nestali. Svi oni koji su mi rekli da ne mogu postali su mi neozbiljni.
Od tada mi nikad nije bilo draže čuti riječi “ne možeš”. Hranim se time.
Kad mi netko kaže “ne možeš”, “neće ti uspjeti”, ja samo čujem “ja ne želim da ti uspije”. Nemam mjesta više za takve ljude u svojem životu. Nemam ni strpljenja da im objasnim da će ih ta zloba same uništiti, a da meni apsolutno neće biti ništa. Shvatila sam, možda i prerano, da mi apsolutno nitko ne utječe na život.
Da riječi nisu materijalne, da nisu djela, da ljudi nisu ni proroci ni bogovi niti mi kroje sudbinu. Shvatila sam da trač nema nikakvu težinu. Da ljudi vide, čuju i rade samo ono što žele vidjeti, čuti i raditi. Svatko u svemu traži svoj smisao, svatko u drugome vidi malo sebe.
Oni koji me nazivaju lažljivicom i sami lažu, koji me optužuju da varam i sami varaju, koji mi kažu da sam neuspješna i sami su neuspješni. Čovjek ne može prepoznati manu ni vrlinu ako ih i sam nema.
Sada su mi svi samo zrcala.
U ljudima vidim ono što isijavaju, ono što učine, pokažu ili kažu, tražim sebe u njima. Ako su negativni prema svima, smatram da su i sami negativne osobe, ako su pozitivni, smatram ih pozitivnima. Nisam paranoična i ne tražim skrivene namjere. Svjesna sam da ljudi vole manipulirati, i ja im dopustim. Neka rade što žele, neka budu tko žele biti, neka vjeruju što žele vjerovati, ja ću ih podržati, ali ne mogu utjecati na njihov ishod.
I možda se prvi put u životu osjećam slobodno.
Slobodno od boli, laži, istine i svih ostalih stvari. Kad sve ide protiv mene, znam da sam na dobrom putu. Nitko ne želi da ti bude bolje.
To si sam želiš, ali činjenica je da ako je tebi dobro, bit će dobro i svima oko tebe. Jer kad si sretan, ljudi žele biti u tvojoj blizini i ti želiš biti u njihovoj. Naporno je biti okružen negativnim stvarima cijelo vrijeme. Naporno je slušati laži, biti prevaren i imati očekivanja. Ako želiš da svijet bude dobar, prvo moraš krenuti sam od sebe. Kad bi svi pogledali sebe i učinili sebe boljima, svijet bi u istoj sekundi postao ljepše mjesto.
I znam da ne mogu promijeniti svijet u kojem drugi ljudi žive, ali mogu promijeniti svoj. Ako dopustim da mi drugi kažu što mogu i ne mogu, ako se uvjerim da su oni u pravu, a ja nisam, onda i zaslužujem biti poražena, zaslužujem da mi se laže, zaslužujem da mi bude loše. U životu samo tražim da se ujutro budim zadovoljna. Pritom ne mislim na bogatstvo i materijalne stvari. Svakako je lijepo misliti da ćeš biti sretan ako imaš sve, ali, objektivno, ljudi nikad nisu sretni s ničim. Kad imaš bicikl, želiš auto, kad imaš auto, želiš super auto, kad imaš super auto, želiš avion i na kraju si sam u svom privatnom avionu izoliran od svih.
Samoća nije luksuz, to je prokletstvo.
Ne težim vilama s bazenom niti Ferrarijima. Ne želim biti sama u velikoj kući i skupom autu. Kad kažem želim biti sretna, onda mislim da želim i lijepo i ružno. Želim uzbuđenje, želju za životom, nova iskustva, nove ljude, nova mjesta. Ne molim boga da mi da još više stvari, zahvaljujem na svemu što imam i ne želim ništa više i baš zato smatram da imam baš sve. “I pelin i med, oprosti mi za to.”