Prije dvadesetak godina širila se cesta u splitskom predgrađu Šine i za to je od građana valjalo otkupiti zemlju, voćnjake s breskvama, plastenike s matovilcem ili karanfilima, njive s krumpirom i blitvom, a najviše je bilo zapuštenih parcela, gdje su između hrđavih vešmašina i žutih olupina Opela Kadetta rasli kupina i divlji koromač. Po tome se formirala i cijena, neobrađena zemlja plaćala se manje od obrađene, a obrađena se dalje razvrstavala, za četvorni metar voćnjaka davalo se više nego za njivu zasijanu blitvom, za maslinik više od voćnjaka, a najviše od svega država je plaćala za tlo pod eukaliptusom, poljoprivrednom kulturom koja tu nikad nije rasla, koju Vlaji sa Šina nisu ni vidjeli, pa ni dobro znali izgovoriti.
“Bogareti, kako ti keliptus izgleda?” pitali su u gostionici, tražili u poljoprivrednoj ljekarni i drugom svesku Opće encikolopedije, jer nije to bilo kao danas da se sve može kupiti na internetu. Našao se ipak jedan snalažljivac koji je imao rodicu zaposlenu u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša.
Institut za jadranske kulture i melioraciju krša susretljivo je dao pet mladica biljke koja se učas, brže nego gripa u vrtiću ili turbofolk po diskotekama, raširila po cijelom predgrađu. Svi su je preko noći imali ispred kuće, a kad kažem preko noći, mislim doslovno. Komisija za otkup došla bi na parcelu, ustanovila da je ona zasađena egzotičnom kulturom i prema tome s vlasnikom potpisala ugovor na visoku svotu, nazdravila domaćom rakijom i otišla. Nakon što bi otišla, vlasnik bi pljunuo u šake, zgrabio motiku, pa egzotičnu kulturu izvadio iz zemlje i odnio dragom susjedu, kojemu je komisija dolazila sutradan.
Sve čupajući ih i presađujući, pet istih mladica eukaliptusa, lokalno: keliptusa, prošlo je s kraja na kraj Šina, mnogostuko umnažajući vrijednost zemlje.
Đavlu ne bi palo na pamet čega se sve naš narod dosjeti. Kad vidiš čega se dosjeti, zapravo se i ne čudiš lupežima za koje su glasali. Bolje od ministarskih i zastupničkih nitkova koji vladaju državom veći dio nas nije ni zaslužio, ali s vremena na vrijeme opet se iznenadite kako je podao i pokvaren taj naš narod, ti naši ponosni Hrvati i katolici.
Otkrilo se tako prije nekoliko dana da mnogi seljaci koji su uzimali stočarske poticaje nisu imali ni grla stoke. Iako su vrijedni domaćini uzimali po tri tisuće kuna za hektar pašnjaka, usputnim i nepotpunim nadzorom Ministarstva poljoprivrede u nekoliko je županija nađeno gotovo šest tisuća pustih hektara, beskrajne livade i proplanci na kojima niti su krave pasle niti koze brstile. Država je, što se zna, prevarena za više od sedamnaest milijuna kuna.
Možete li naslutiti kakav je užas u selima zavladao kad su kontrole krenule, kako su se lažni uzgajivači tovnih junica izmotavali pokazujući prazne štale? Mnogi vjerojatno nisu ni imali štalu, jer zašto bi je gradili ako nemaju stoku, pa su inspektore, nadajući se da ovi ništa neobično neće primjetiti, odveli u garažu. A bilo je možda i bezobraznika koji su činovnike Ministarstva poljoprivrede odveli negdje iza kuće uzbrdo, na materin se grob kunući da su im životinje maločas, nema pet minuta, tu bile.
“Mladene, gdje nam blago?” viknuo bi otac sinu, a mladić bi u dvorištu prestrašeno podigao pogled s pametnog telefona, ne shvaćajući što ga otac pita.
“Blago? Kakvo blago?”
“Šta, kakvo blago? Krave, vrag ti fejsbuk odnio! Gdje su nam krave?” kazao bi otac uzrujano namigujući, krišom da ga inspektori ne vide, pa bi onda i on i sin i nevjesta trčali uokolo panično zovući izmišljenu stoku: “Rumenka! Rumenka, gdje si!? Na, mala, na!” a unuka bi poslali u obližnji Lidl da kupi pasterizirano mlijeko, da svježom, domaćom varenikom, “nema vam, moj gospodine, ovoga u vas u gradu”, počaste neočekivane goste.
Kasnije, kad su se sabrali, kad se raširio glas da dušmani kontroliraju tko drži, a tko ne drži stoku, zacijelo su se organizirali da kamionom od kuće do kuće voze jednu staru, šugavu kravu koja je zagonetnim slučajem ostala jedina u čitavom selu. Baš kao uzgajivači eukaliptusa na splitskim Šinama, lažni stočari pokazivali su isto ubogo govedo na različitim adresama. Da su inspektori bili koncentriraniji, da su bolje pogledali grlo koje im je na trenutke čudno poznato djelovalo, uvjeren sam kako bi shvatili da je stoke i manje nego što su je prebrojali.
Nađe se gdjekad još na poetskim večerima u Matici hrvatskoj da se uzvisuje neiskvarenost naše provincije, da se sa suzom u oku i gvaljom u grlu zanose ilirskim budalaštinama kako su nam seljaci nevini i dragi, plemeniti i pošteni. Anđeli u gumenim čizmama. Krepko spavaju i jedu svoje neprskano povrće i piceke iz ogranskog uzgoja, i zrače nekakvim čudesnim, blagoslovljenim mirom, vitki i čvrsti, bijelih zdravih zubi i čistog tena. U stvarnosti se oni, kao i svi, hrane uvoznim smećem iz supermarketa. Pretili i tromi, vazdan se valjaju po kaučima. Gledajući “Ljubav na selu”, otresaju mrvice čipsa s trenirki i više i ne pamte kad su zadnji put zaspali bez Normabela.
U našim gluhim, mračnim selima živi se u dlaku jednako kako se u Hrvatskoj inače živi. Na prevaru. Izmišljeno i falsificirano. Kao što imamo inženjere bez fakulteta i ministre s prepisanim doktoratima, zašto bi od stočara očekivali da drže krave, koze i ovce? I što će nam uopće, na kraju krajeva, krave, koze i ovce kad smo sami od sebe postali stoka?