Kad su ga na televiziji jednom upitali zašto je razmjerno kasno napustio JNA i pridružio se Hrvatskoj vojsci, umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo razumno je objasnio kako je sve do srpnja 1991. čekao da mu na beogradskoj Vojnomedicinskoj akademiji načine zubnu protezu. Naprosto nije htio krnjav dolaziti među zemljake. Kad ga je Franjo Tuđman nazvao, Domazet Lošo upravo je na zubarskom stolcu primio lokalnu anesteziju i vrhovnom komandantu se utrnule čeljusti frfljavo ispričao:
“Gospodine pvesjedniče, dvž te se, eto mene u svijedu, četvtak.”
I tako je zaista bilo, prešao je na našu stranu s blistavim bijelim zubima kao iz reklame za kalodont. Ako je tih dana obilazio negdje naše momke na položaju, u jednom trenutku bi se široko nacerio neprijatelju na susjednom brdu i otamo bi se ubrzo začuli užasnuti krici.
“Jao, bre, šta je ovo?! Ništa ne vidimo!” vikali su četnici sprženih rožnica, zaslijepljeni novim gebisom Davora Domazeta Loše.
Taj neustrašivi ratni junak i pronicavi geostrateški analitičar javio se u srijedu hvalisavom procjenom kako je Slovencima bolje ne potezati vojnu silu, prijetiti da će oružjem riješiti granični spor na moru kod Pirana, jer bi hrvatsko pješaštvo već za četrdeset osam sati moglo biti u Ljubljani. Možda i ranije ako snage dodatno motiviramo šoping bonovima Mercatora. Dok si rekao keks naši bi pregazili i Brežice, i Metliku, i Kočevje, i Grosuplje, ali admiral Domazet Lošo vjerojatno ipak ne bi bio među njima. Domazet Lošo imao bi, nagađam, zakazano u pedikerke.
Neobična je pojava da mnogi veliki Hrvati, tvrdi desničari koji najsrčanije zbore o svetosti i ljepoti umiranja za voljenu zemlju, u odsudnim časovima devedesetih baš i nisu trčali zadužiti pušku. Imali su neodgodivih obiteljskih ili poslovnih obaveza, ili su vrijedno studirali, mučila ih je žgaravica, karijes na šestici gore lijevo, migrena ili ravni tabani, pa eto, nisu mogli kisnuti u rovovima. Oni se, za ne vjerovati, čak naljute, duševno ih uznemiri rečeš li im kako je šteta da takvi starčevićanci nisu našli vremena da negdje na Baniji nesebično istrče pred srpski mitraljez, prostrijeljene se lubanje realiziraju u najuzvišenijem domoljubnom smislu i svojom mučeničkom žrtvom nadahnu naraštaje koji dolaze.
Kad je umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo bubnuo kako bi slavna Hrvatska vojska najviše za dva dana mogla u četveroredu ponosno stupati Prešernovim trgom, pred uplakanim, osramoćenim i poniženim Slovencima, on, dakako, nije kontao da se od njega, njegovog sina ili unuka, očekuje sudjelovanje u opisanome herojskom podvigu. Da je njegov život, ili život njegovog sina u pitanju, Domazet Lošo ne bi se razmetao hrvatskom borbenom spremnošću.
Pa ni onaj Žan Mahnič s druge strane, zastupnik iz Škofje Loke koji je tražio da se u slovenskom parlamentu razmotri mogućnost vojnog razgraničavanja s Hrvatskom, zacijelo ne konta da bi baš on, osobno trebao pucati i Hrvate i izlagati se uvijek neugodnom riziku da mu Hrvati iz busije uzvrate jednakom mjerom. I slovenski zastupnik i umirovljeni hrvatski admiral tuđim kurcima, da oprostite na izrazu, mlate po gloginjama. Uspalili su se nasiljem kako se nacionalisti inače uspaljuju i neodgovorno žrtvuju tuđu djecu dok njihova djeca studiraju u inozemstvu. Vidio sam ja to jednom. Franjo Tuđman je desetke tisuća mladića poslao u vatru i krv, ali Dejan i Siniša, krvi mi Isusove, nisu bili među njima.
Nakon dvadeset i dvije duge, dosadne, gnjile godine mira, balkanski luđaci nervozno grizu nokte i tresu nogama i ne mogu upravo dočekati da se opet pobiju. Razdire ih žudnja da divljački nasrnu jedni na druge. Koliko god se Europska unija trudila da ih civilizira, učila ih načelima demokracije, ljudskim pravima i vjerskoj i nacionalnoj snošljivosti, zaštiti manjina, čitala im Spinozu i Kanta i Shakespearea i Voltairea, svirala Beethovena i Chopina, sve je bilo džabe i utaman.
Trud stotina državnika, političkih i vjerskih vođa, industrijalaca, filozofa, odvjetnika, umjetnika, novinara, profesora i drugi mudrih i plemenitih europskih muškaraca i žena, koji su se prije sedamdesetak godina okupili nadahnuti uzbudljivom vizijom ujedinjenog kontinenta, širokog prostora bez granica kojim će slobodno u svim smjerovima prolaziti roba, ljudi i ideje, postat će uzaludan i besmislen kad Slovenci i Hrvati otpočnu svoj štakorski rat oko međe u jednoj plitkoj i beživotnoj mlaki u Sjevernom Jadranu.
“Zašto smo gubili vrijeme na te zvijeri?” pitat će se poraženo europski humanisti, ali s druge strane, valja i nas zvijeri, Slovence, Hrvate, Srbe i Bosance razumjeti. Kad se prije gotovo tri desetljeća raspala Jugoslavija, jedan ozbiljni geopolitički subjekt, s međunarodnim ugledom koji je znatno premašivao veličinu teritorija, broj stanovnika i gospodarsku i vojnu moć, Jugoslavija koju se primjećivalo i slušalo ako bi zatražila riječ, ostali smo ovdje u našim zagušljivim, sićušnim, nevidljivim, savršeno nevažnim garsonijera državama čije predsjednike u šanerskim odijelima i predsjednice s lažnim Fendijevim torbicama ne puštaju dalje od ograde Bijele kuće.
Čime bismo inače ispunili prazninu koja se rastvorila, osjećaj zanemarenosti, nepotrebnosti, ništavnosti, da pakosno ne podmećemo i osvećujemo se jedni drugima. Pa, recite, kome bi Slovenci išta značili da Hrvatima ne mogu zatvoriti vrata nekakve međunarodne organizacije, i koga bi Hrvati još mogli zlostavljati da ne ostavljaju srpsko povrće da truli na granici, i tko bi znao da Bosanci uopće imaju dar govora da ne pizde zbog Pelješkog mosta?
Da zaliječimo svoj jad i osjećaj bespomoćnosti trudimo se druge učiniti još jadnijim i bespomoćnijima. I rješavamo izmišljene nevolje jer nemamo snage, pameti ni hrabrosti rješavati one prave. Granica u Piranskom zaljevu naš je nacionalni interes, izjavio je prije neku večer netko na televiziji, a ja sam u sebi rekao: Stvarno? Nacionalni interes?
Stvar mora biti u brzo uređena jer u suprotnome prijeti dugo i bolno izumiranje naše slavne hrvatske loze. Idemo u pičku materinu svi koliko nas ima, svih četiri zarez tri milijuna Hrvata, ako smjesta ne ostavimo ono na čemu ovoga trenutka što radimo, i industriju, i poljoprivredu, i turizam, i obrazovanje, i Inu i Agrokor, i izginemo za pet stotina metara mora kod Pirana. Ako je to smisao ove države, ako je to ono o čemu su naši preci tisuću godina sanjali, ja ne bih čekao da nas Slovenci poubijaju. Mi to, braćo i sestre, trebamo tabletama, užetom, žiletom ili pištoljem, kako je kome drago, sami napraviti.