Velika je razlika između muslimana i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu prema životu, idealima, prema ženama. Mi smo različiti, izjava je koju smo čuli u zimu 2015., kada je kroz Hrvatsku prolazio val izbjeglica iz Sirije i Afganistana. Mađarska je na svoju granicu postavljala bodljikavu žicu, izbjeglice su pokušavale proći kroz Hrvatsku do Njemačke ili neke druge države u Europi iz koje ih neće tjerati. Novine su bile prepune fotografija poniženih ljudi koji u rukama nose cijeli svoj život. Nekima su to bile torbe u koje su potrpali sve što su mogli ponijeti, drugima su to bila njihova djeca. Bježali su pred ratom, pred prijetnjom da će sami biti uvučeni u rat, s idejom da im pobjeći znači osigurati svoje mjesto u Europi, da će nabaviti novac i poslati ga svojoj obitelji, osigurati im mjesto negdje gdje im neće prijetiti smrću. Možda su neki bili iz Alepa. Alep je bio lijep grad. U ratu je razrušen. Ova rečenica postoji kako bi se izbjegao opis smrti, opis onih koji su slali posljednje poruke znajući da će biti ubijeni. Grad je srušen, ljudi su okrutno poubijani. Oni koji su bježali od tog rata prolazili su preko Hrvatske.
Tu ih je dočekao stav o različitostima - Velika je razlika između muslimana i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu prema životu, idealima, prema ženama - rekao je tada nesuđeni saborski zastupnik Ladislav Ilčić, šef stranke Hrast koja je s HDZ-om dijelila fotelje kako bi podijelili vlast. Naravno da su izbjeglice saznali za to, ljudi uvijek saznaju sve što se o njima govori, na bilo kojem jeziku, ako im je to važno za život. Izbjeglicama je važno što se o njima govori i misli u zemlji kroz koju prolaze, moraju znati koliko im je opasno i tko će ih sve proganjati. U Hrvatskoj ih je dočekao i stav protjerivanja. Ono što je Ilčić tada izgovorio je opravdanje protjerivanja. - Velika je razlika, u radnim navikama, u odnosu prema životu, idealima, prema ženama - riječi su koje savršeno opravdavaju zabranu i progon. Različit je pogled na život jednog nesuđenog saborskog zastupnika, violončelista i izbjeglice. Jedan može razmišljati o glazbi dok ujutro otvara frižider, drugi je tada, u prosincu 2015. živio u hladnoći i nije imao pojma što će jesti. Da, to jesu razlike u pogledu na život. Jedan je htio preživjeti, a drugi je sebično i za svaki slučaj, vrlo komforno zagovarao micanje neugodne slike ljudske nesreće ispred svojih očiju.
Nije razmišljao o nesreći koja je zadesila čovjeka istog kakav je i sam. Ne, samo je htio da se makne ta slika. Zato je ustanovio razliku između nas i njih, njega i njih kako bi zahtijevao da se razlika sačuva i održi, jer je njemu dobro u toj razlici. Rekao je da muslimani i Hrvati imaju različite stavove o idealima. Mislio je na muslimane izbjeglice, procjenjivao je njihove ideale. Uspoređivao ih je s idealima Hrvata koji žive u svojim domovima, u miru. Hrvatski je ideal automobil, topao stan i koliko-toliko sigurna budućnost. To želi i svaki Amerikanac, Francuz, Kanađanin i Turčin. Izbjeglica prvo želi trenutak u kojem može sklopiti oči i sanjati bez straha da će ga nasilno probuditi, provjeravati ga i sumnjičiti kako bi ga proganjali. Različit je odnos prema ženama. Muslimani izbjeglice vodili su i svoje žene, zajedno su patili, brinuli se jedni o drugima kao što to rade svi normalni ljudi. To su radili i Hrvati.
U miru, muslimanke žive prema vjerskim i društvenim pravilima koja nameću muškarci. Skrivaju tijelo, lice, žive u ograničenjima koja su nam strana, jer su ograničenja. Ilčić, tada nesuđeni saborski zastupnik zaključio je da muslimani imaju drukčiji stav prema ženama i da zbog toga ne bi bilo dobro da izbjeglice prođu Hrvatskom. U drugoj je izjavi kazao kako su biološki jači od Europljana jer imaju više djece. U stvari se tada, vjerojatno i danas, ozbiljno bojao da će Hrvatice, kakvima ih on želi, početi živjeti kao muslimanke iz islamskih zemalja. U stvarnosti mu je to bilo opravdanje za pravo da glasno iskazuje šovinizam, prezir i mržnju prema drugima. U toj je situaciji važno da drugima uskrati pravo na ljudskost. To se uvijek događa kada se opravdava progon, isključivost, kada se uzimaju i ograničavaju prava koja pripadaju slobodnima. Potrebno je samo naći alibi, bilo kakav, može i glup. Ili početi prozivati druge, tvrditi da rade zlo, pa makar to bila i laž.
Kao što je rečenica da se zdravstvenim odgojem uvodi homoseksualna propaganda, koja isto tako pripada Ladislavu Ilčiću, nekada saborskom zastupniku. Sada će postati savjetnik potpredsjednika Vlade za ljudska prava. Savjetovati o odlukama koje bi Vlada mogla donijeti, potezima koji će utjecati na izgled i sadržaj života u Hrvatskoj. Vjerojatno će biti uspješan, izabran je jer se sviđa, dopunjuje ideje Ive Stiera, ministra vanjskih poslova i potpredsjednika Vlade. To mnogo govori o idejama ove Vlade. Rezultate ćemo vidjeti vrlo brzo. Ali se ne bismo smjeli začuditi kada o Hrvatima, u nekoj drugoj zemlji budu govorili: - Hrvati? Velika je razlika između Hrvata i nas. U radnim navikama, u odnosu prema životu, idealima, prema ženama. Mi smo različiti - a i tada će to biti opravdanje za zabrane i neželjenost.