VIJESTI IZ LILIPUTA

Kako je HRT, ta utvrda patriotske košer kulture, pokazao da je red nebitan

Zagreb, 131016.
Izvaredna konferencija za medije predstavnika Upravnog odbora HAVC-a povodom optuzbi iz koordinacije braniteljskih i stradalnickih udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Na fotografiji: Hrvoje Hribar.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX *** Local Caption ***
Srđan Vrančić / CROPIX

Tijekom posljednje dvije godine hrvatska je medijska industrija bila predmet gorljivog interesa skupine ljudi koja je sebe nazivala borcima protiv kriminala. Tu grupu činili su pojedini novinari i redakcije, samozvani branitelji, dio konzervativne političke scene, dio kivnih kolega te manja skupina ratnih profitera i “heroja” privatizacije. Udruženi zajedničkim naporom, oni su se dvije godine trudili uvjeriti javnost kako su hrvatski film i pokretne slike kloaka kriminala, korupcije i nepotizma, kalno leglo zaraze i klijentizma koje treba isušiti ili - kako je kazivao tadašnji ministar kulture - “demontirati”.

Nakon dvije godine svanuo je i taj dan. Svanuo je dan kad smo konačno crno na bijelom uvidjeli da hrvatska audiovizualna industrija JEST kloaka kriminala i klijentizma. Doznali smo da se u toj audiovizualnoj industriji ugovori s pobjednicima natječaja zaključuju prije nego što je natječaj zaključen, da se sklapaju izvansudske nagodbe s producentima koji su samo poželjeli da se njihova serija proizvede, da se u njoj sklapaju ugovori o proizvodnji serije kojoj ne znamo imena ni režisera ni producenata, a scenarij te serije su svi oni kojima je to posao proglasili neupotrebljivim. Doznali smo da u hrvatskoj audiovizualnoj industriji - ili barem jednom njezinu dijelu - na vrijede ni principi natječaja, ni prosudbenog povjerenstva, ni rokova, da ravnatelji bez konzultacije i procedure potpisuju milijunske ugovore u zadnjem tjednu mandata te da u pismohranama postoje ugovori o dosmrtnoj pripomoći po kojima marni domoljubni filmski klasici do stote godine dobivaju peteroznamenkastu mjesečnu apanažu.

Ali, sve te “divote” transparentnosti, savjesnog poslovanja i javnog interesa nisu izišle iz kuhinje HAVC-a, ustanove koju su desni portali i braniteljski polusvijet ocrnjivali kao leglo kriminala. Naprotiv, sve te divote izišle su iz poslovanja utvrde patriotske košer kulture: Hrvatske radiotelevizije. A da stvar bude grotesknija, među akterima tih HRT-ovskih “divota” cijeli je niz onih koji su tijekom dvije godine bili najglasniji u kampanji rušenja HAVC-a.

Danas znamo i zašto. Naime, dok god HAVC postoji, i dok je god u njemu vladao (ili vlada) red - ovakve stvari nisu bile moguće. Zato je taj red, i tu ustanovu, trebalo zatući do temelja. Jer, tek kad red i proceduru suzbijete, možete poslovati onako kako su to godinama radili na Prisavlju.

Ovog tjedna Nadzorni odbor Hrvatske radiotelevizije preduhitrio je vlastito smjenjivanje i u javnost pustio izvješće o poslovanju HRT-a u 2016. godini. To je izvješće - blago rečeno - strašno. Iz tog su izvješća građani (ili: zadnji idioti koji, za razliku od Pernara, još plaćaju pretplatu) saznali da su ravnatelji HRT-a zaključivali ugovore o vanjskim produkcijama bez natječaja ili, pak, tjednima prije nego što bi natječajni rok završio.

Saznali smo da su vodstva HRT-a preko vanjske produkcije naručivala i tako trivijalne projekte kao što su škola kuhanja ili vanjskopolitički serijal koji bi jeftinije, umješnije i bolje napravila matična redakcija. Saznali smo da su ravnatelji Prisavlja, poput Radmana ili Kovačića, diskrecijski potpisivali ugovore od milijun ili deset milijuna kuna u zadnjem tjednu na funkciji. Saznali smo da je bivši ravnatelj HRT-a Kovačić isplatio izvansudskom nagodbom odštetu privatizacijskom gazdi Jadran filma Vinku Grubišiću, i to za “štetu” koju je počinio time što nije proizveo TV seriju. Pritom toj seriji dandanas ne znamo ime ni režisera ni scenarista, nije sasvim jasno ima li šest, osam ili 18 epizoda, a jedini dokaz po kojem slutimo da je scenarij ikad postojao jest “sitnica” da su ga ljudi iz Dramskog programa televizije triput odbili kao loš.

Na koncu, saznali smo da na Prisavlju postoji ugovor kojim se HRT obvezuje Gotovininu hagiografu Antunu Vrdoljaku isplaćivati 130 tisuća kuna godišnje paušala za kreativne prinose neodređene kakvoće i količine. Sam Vrdoljak, pak, veli da taj ugovor nije ni potpisao, niti pare vidio, no sa stanovišta dijagnoze stanja na HRT-u to je zapravo nebitno. Teško je uopće reći što je po HRT gore: da taj amoralni ugovor postoji i da jest konzumiran ili da je on fikcija preko koje je nepoznat netko cuclao pretplatnički novac.

U oba je slučaja dijagnoza stanja javnog servisa strašna.

Ima puno ironije u činjenici da su u ovu neopisivu močvaru impaštani upravo ljudi koji su sami bili među najornijim i najbješnjim prokazivačima “kriminala” u HAVC-u. Neki od novinara koji su serijskim kampanjama tekstova gazili HAVC, ispostavilo se, dobivali su od HRT-a bez natječaja milijune za reportažne serijale. Neke od novinskih primadona koje su kroz “Pola ure kulture” gnječile filmsku zajednicu otišle su u mirovinu sa šesteroznamenkastim odštetama. Vlasnik Jadran filma Vinko Grubišić - dakle, čovjek koji je zaradio 700 tisuća kuna na seriji koja nije, niti će ikada postojati - bio je i logistički zamašnjak i bučni frontmen borbe protiv zloćudnog Hribarova zuluma.

I nikakvo čudo da je tako. Jer, papiri koje je ovih dana javnosti podastro Nadzorni odbor pokazuju kako su ti ljudi navikli raditi. Oni pokazuju kakav je poslovni okoliš i institucionalno okružje kakvo tim ljudima odgovara. Oni su rušili HAVC i tim oko HAVC-a zato što je tamo vladalo stanje koje toj supkulturi polukriminalnih muljatora najmanje paše: a to se stanje zove red.

Audiovizualni centar je, dakako, kao i svaka ustanova, imao propusta, grešaka, krivog odabira projekata, krivog alociranja novca, krivih poteza. Ali, to je bila (i još uvijek uglavnom jest) ustanova u kojoj se točno znalo kad su za što natječajni rokovi. Točno se znalo tko i kad donosi odluku o financiranju. Tu je odluku taj koji je donosi morao iznijeti pred sebi nadređeno tijelo koje je o njoj glasovalo i činilo je pravomoćnom.

To je bila ustanova u kojoj bi se sve odluke o financiranju do zadnje lipe objavljivale sutradan na internetu, a oni koji nisu dobili novac, dobili bi pismeno obrazloženje zašto. To je bila kuća u kojoj Veliki Poglavica nije mogao bajpasirati umjetnička vijeća, nije mogao diskrecijskom odlukom nekome dati milijun ili devet milijuna, odluka tko će biti pobjednik natječaja nije se mogla donijeti prije nego što je natječaj završen, niti je ravnatelj ustanove zaslužnim redateljskim nestorima mogao dodijeliti dosmrtno uzdržavanje, stvarno ili fiktivno. HAVC je bio - i još donekle ostao - eksces u Hrvatskoj zato jer je u jednom malom i možda nebitnom segmentu društva vladao začuđujući red. A tamo gdje vlada red, Vinko Grubišić i družba njemu sličnih blefera ne mogu proći.

Zato je red trebalo uništiti. Trebalo ga je uništiti zato da bi u Hrvatskoj i film funkcionirao na poželjni način: dakle, onako kako - sada vidimo - funkcionira televizija.

To je zapravo prava priča o “ideološkim” bitkama oko HAVC-a. Zaboravite Zoricu Gregurić, branitelje, Dvor na Uni i slične trice. Rat oko HAVC-a zapravo se svodio na nastojanje da se “demontira” sustav, zato što tamo gdje postoji sustav nema diskrecijske moći Vladara, a tamo gdje nema nje, nema ni prostora za muljanje i korupciju. Projekt “demontaže” kinematografije od početka je bio suštinski materijalno motiviran, poveli su ga i potpirivali oni kojima red nije odgovarao, a izvješće NO-a HRT-a pokazuje i zašto nije. U međuvremenu, taj projekt demontaže sad se uspješno privodi kraj. Oni koji su se trudili u film zavesti red, za nagradu će od ministrice Obuljen Koržinek dobiti novi zakon kojim se Audiovizualni centar podvrgava izravnije izvršnoj politici. Oni koji su zazviždali upozoravajući na kriminal na televiziji, umjesto respekta su dobili smjenjivanje.

I to je trenutak kad ovo o čemu pišem prestaje biti samo filmska ili televizijska tema, a postaje suštinski politička tema. U ovom trenutku, naime, Vlada Andreja Plenkovića istodobno radi dvije stvari. S jedne strane smjenjuje ljude iz NO-a koji su upozorili na sramotno poslovanje javnog servisa, a s druge priprema zakon kojim će neposlušnu kinematografiju čvršće podvrgnuti utjecaju izvršne vlasti - dakle, za mali je ili veliki korak učiniti sličnijom HRT-u.

Kroz te dvije političke odluke Plenković i njegova ministrica poslali su jasnu političku poruku. U ovoj zemlji red je nepoželjan, procedure su suvišne, kriteriji su balast, a nered i politički voluntarizm poželjno stanje. A tu operaciju uzgajanja nereda ne provodi grozni, gorštački i ustašoidni HDZ. Ne, nju provodi onaj fini, mirisni i proeuropski.

Nije da nismo znali da je tako. Ali - s vremena na vrijeme lijepo se opet prisjetiti kako stvari stoje.

ELIPSO

Izdvajamo