Bila je 2009. godina, država je stenjala pod udarima financijske krize, a život Ružice, 34-godišnje administrativne tajnice iz malog posavskog mjesta Velika Kopanica, bio je poprilično tmuran. Samohrana majka maloljetnog djeteta s ozbiljnim poreznim dugom koji joj je ostao u amanet iz petogodišnjeg obrtničkog pothvata s bivšim mužem, Ružica je - po vlastitom priznanju - danima radila na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, u slobodno vrijeme fušarila na angažmanima iz student-servisa, da bi valjda po noći uz lampu učila za teške ispite na osječkom Pravnom fakultetu. Danas, osam godina kasnije, posve je jasno da se taj trud isplatio. Tek koju godinu kasnije Ružica će steći diplomu pravnice, a onda se kao kandidatkinja Hrvatske seljačke stranke pojaviti na stranačkoj listi za Europarlament. Tamo nije ostvarila zapaženiji rezultat, osvojivši 1082 glasa, no zato politički proboj ostvaruje kao nezavisna kandidatkinja na lokalnim izborima u svojoj općini. Postaje načelnica Velike Kopanice sa 892 glasa - podrškom respektabilnih 55 posto birača koji su glasovali u toj minornoj općini sa samo 3308 stanovnika, budžetom od tri milijuna kuna i 2,8 milijuna kuna duga.
Ružica se tu - opet prema vlastitom svjedočanstvu - dobro snašla, sebi smanjila plaću, vratila dio dugova, pa i neke "austrijske partnere privoljela da joj doniraju čak četiri kamiona i kosilicu". A tada je upoznala neke ambiciozne ljude iz Metkovića, posvećene ideji da udruživanjem neovisnih političara diljem Hrvatske formiraju nacionalni politički blok. Udružuje se s njima, pa izlazi na izbore i kao posljednja na listi u 5. izbornoj jedinici osvaja 2065 glasova - zbog niske pozicije nedovoljno za ulazak u Sabor. Ipak, tamo će se naći kao zamjena za Tomislava Panenića koji postaje ministar gospodarstva, a u istom razdoblju se afirmira kao čelnica stranačkog (?) pregovaračkog tima za poljoprivredu. Postaje medijski poznata, rado i često daje izjave, zgraža se nad servilnošću HDZ-a i SDP-a koji šutke pristaju na sve zahtjeve nje i njezinih kolega, obećava veliki boljitak hrvatskog sela i nudi recepte temeljem vlastitih iskustava rada iz obiteljske štale.
Ipak, bajka kratko traje, pa koalicija s HDZ-om puca nakon tek nekoliko mjeseci, a neizglasavanjem proračuna partneri iz HDZ-a je ruše i iz načelničke fotelje. Ružica opet mora na izbore. Opet na listi nezavisnih lista, opet u 5. izbornoj jedinici, ali ovaj put druga iza Panenića osvaja 2186 glasova, što je opet nedovoljno za mandat u Saboru jer Panenić u novoj kadrovskoj križaljci više nije ministar. Povrijeđena, svojim stranačkim kolegama prvo poručuje kako nije političarka, te da se želi baviti samo poljoprivredom. No, već uskoro kandidira se za poziciju u Glavnom odboru Mosta, uz veliku pompu odriče povlastica iz bivšeg saborskog mandata, a onda javno poziva svoju stranku da je imenuje na poziciju državne tajnice u Ministarstvu poljoprivrede: "Zaslužila sam to mjesto, Most mi je to obećao".
Počinje politička borba, neslužbeni izvori upozoravaju kako je nelogično da "Ružica iz štalice" postane nadređena Krunoslavu Karaliću, Mostovu pomoćniku ministra i docentu agronomskih znanosti. Ipak, logika pada u drugi plan, pa se tako na sjednici Vlade prije desetak dana javnost obavještava o tome da je imenovana nova državna tajnica u Ministarstvu poljoprivrede. Žena po imenu Ružica Vukovac. No, u novom preokretu, tek nekoliko dana kasnije i Most održava konferenciju za novinare, gdje se javnost obavještava o tome da je stranka donijela odluku o tome tko će biti njezin kandidat za poziciju županice Brodsko-posavske županije. Žena po imenu Ružica Vukovac. Eh, tko se još sjeća one 2009., dugova, dubioza, teškog života i niskoplaćenih poslova preko student-servisa?
Administrativna tajnica Ružica danas je de facto druga osoba jednog od najvažnijih resora hrvatske Vlade, članica najvažnijeg upravnog tijela treće političke opcije u državi te kandidatkinja za županicu jedne od većih hrvatskih županija. Za to nevjerojatno životno unapređenje, za ulazak u sam vrh hrvatske politike, za jasnu perspektivu životnog uspjeha tako je bilo potrebno tek puno ambicija, malo sreće i nekoliko izbora s prosječnom podrškom od 1500 glasova. Svi oni kojima se zvijezde nisu poklopile na taj način, valja se tek zapitati: u kojoj drugoj djelatnosti, u kojem drugom poslu osim politike bi tako mediokritetni rezultati, tako slabašni učinak u tako kratkom periodu rezultirao tako velikom nagradom? I po čemu se takva praksa razlikuje od onoga što je hrvatska politika bila u prvih dvadeset i pet godina hrvatske državnost, prije pojave onih koji je namjeravaju ozbiljno "reformirati"...