TVRDOGLAVE ČINJENICE

KAKO SE IVAN ŠUKER VRATIO U MINISTARSTVO FINANCIJA Bez ovlasti da kreira, već da provede što se provesti mora, nađe novac za borbene avione...

Zagreb, 270417. Markov trg.
Zdravko Maric, ministar financija, izlazi iz Vlade RH.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Punih deset godina prošlo je od početka svjetske financijske krize, dana kad je francuska banka BNP Paribas izvijestila kako nije uspjela naplatiti dospjele vrijednosne papire vezane na američke hipotekarne kredite. Posljedice onoga što je uslijedilo tijekom sljedećih godina osjetit će velika većina stanovnika kugle zemaljske, ali ne u istom trenutku i nipošto ne istim intenzitetom. U Hrvatskoj se, tako, ta okrugla obljetnica ne slavi. U ljeto 2007. ovdje se ni o kakvoj krizi nije govorilo. Dapače, kad je u listopadu ugledni Financial Times u jednom svom tekstu upozorio kako Hrvatskoj zbog vanjskog duga od 30,7 milijardi dolara prijeti financijska kriza, ovdašnji ministar financija požurio je umiriti javnost:

"Odgovorno tvrdim da Hrvatskoj i zemljama jugoistočne Europe ne prijeti financijska kriza". Tijekom sljedećih mjeseci ministar će još u nekoliko navrata demantirati nadolazeći ekonomski slom, iznoseći pritom i karikaturalne ideje, poput one da službena agencija za ocjenjivanje rejtinga hrvatskih državnih obveznica postane Fina. Kako to obično i biva, ministrova čvrsta pozicija da krize u Hrvatskoj nema i ne može biti revidirana je jednom rečenicom nadređenog mu premijera. Bila je to sad već čuvena izjava Ive Sanadera: "U banani smo".

Tijekom sljedećih godina Ivan Šuker nastavit će govoriti o krizi. U veljači 2009. utvrdit će kako "ona neće imati značajnijeg utjecaja na financijski sektor", u prosincu će napokon priznati "kako kriza postoji, ali da se Hrvatska protiv nje uspješno bori", a već sljedeće godine upozoriti kako "neki ne shvaćaju da je u Hrvatskoj kriza". Moguće je, dakako, da je ovaj mentalni rašomon hrvatskog "finanzministera" posljedica njegove nekompetentnosti, kroničnog neznanja ili bahatosti koja mu je zamutila vid toliko da nije mogao prepoznati ni ono što mu se zbiva ispred nosa. Ili je ipak ministar - kako je popularno danas reći - sve znao? Jedna od njegovih nekadašnjih suradnica nedavno će tako reći: "Ministar je upozoravao, ali nije bilo političke volje".

Utoliko, priča o Ivanu Šukeru nije puno drukčija od priče o većini ostalih hrvatskih ministara financija - ljudi zaduženih i teoretski odgovornih da stegnu političke ideje u okvire održivosti javnih financija, a u ovdašnjoj praksi postavljenih da čine upravo suprotno: napušu financijske okvire da bi se ostvario maksimum političke agende, koliko god ona suluda bila. Dok ide, ide... Šuker je tek ekstremniji primjer istog modela ministara protočnih bojlera, kadrova politički ucijenjenih da služe kao provoditelji planova svojih partijskih gospodara. Stranački derogiran ranijim svrstavanjem uz Ivića Pašalića, javnog imidža narušenog istupima u kojima je branio neobranjivo, Šuker je bio idealan Sanaderov računovođa. Dovoljno stručan da provede ono što treba provesti, a dovoljno ovisan da sve ostalo - zaustavi. Na tu je ulogu pristao. Trubio je o "povoljnom zaduživanju", popovao o "fiskalnoj odgovornosti", dičio se "proračunskim rebalansima". Igrao je. Dok je išlo...

Slučajno ili ne, baš će takva iskustva iz prošlosti biti razlog zašto je u većem dijelu domaće javnosti imenovanje Zdravka Marića na poziciju ministra financija u vladi Tihomira Oreškovića dočekano s pozitivnim sentimentom. OK, i Marić je bio bivši državni dužnosnik, no ne percipiran kao politički kadar, već više kao samozatajni birokrat, podcijenjeni čovjek iz sjene, koji je - eto - bio dovoljno dobar da radi u Agrokoru, pa gdje neće u državnoj službi. Taj imidž stručnjaka Marić je očuvao tijekom cijelog turbulentnog života prve Vlade HDZ-a i Mosta, pristajući na kraju čak i da bude Karamarkov adut da stane na čelo Vlade u presloženoj većini bez Petrova i Oreškovića. Pao je Karamarko, u HDZ-u zapuhali novi vjetrovi, a Marić ostao na istom mjestu, provodeći svoju minuciozno pripremanu poreznu reformu.

Bit će to velika arija na prvoj sjednici Vlade novog premijera Plenkovića, pokazatelj velikih reformskih planova njegova transformativnog HDZ-a. Danas se čini: bio je to labuđi pjev. Uskoro će se urušiti Agrokor, a Marić naći na udaru kritika da je šurovao sa svojim bivšim poslodavcem, raznih spekulacija o pogodovanju Agrokoru, pa čak i besprizorno glupastih tvrdnji da mu je Ivica Todorić otac (!?). Krv je puštena u javnost, a kad su je namirisali mostovski populisti, premijer će hladnim prekidom koalicije Marića spasiti od smjene.

Vlast će stabilizirati, a onda jednako hladnim nastupom de facto prekinuti ministrovu reformu, ostavivši ga na vjetrometini napada galvaniziranih građana i stranačkih neprijatelja. Vratili smo se na početnu točku. Premijer jupiterovskih manira i njegov financijaš - politički ovisan i stručno kastriran - bez ovlasti da kreira, već isključivo da provede što se provesti mora, nađe novac za borbene avione, braniteljske mirovine, porodiljne naknade. Dok ide, ide.... Ivan Šuker se vratio u Vladu. Hoće li Marić prihvatiti ulogu?

ELIPSO

Izdvajamo