U listopadu 2010. splitski je sudac Slavko Lozina ispisao jednu od onih - nažalost, ne tako rijetkih - presuda koje su naše pravosuđe pretvorile u predmet masovnog podsmijeha.
Te 2010. Lozina je trebao presuditi skupini činovnika splitske carinarnice koji su na svom radnom mjestu uzimali mito. Spomenuti carinici - stanoviti P. Š. i S. M. - nisu mito uzimali da bi napravili nešto što ne smiju. Oni su mito dobivali zato da bi na svom poslu radili ono što ionako moraju raditi, ali ažurno i učinkovito. Njihovu poslovnu efikasnost stoga je vlasnik jednog špediterskog poduzeća nagrađivao sa po 50 deutsch-maraka “u džep”. Kolokvijalno, to se zvalo, a vjerojatno i još zove - “za pivu”. Jednom mom znancu na albanskom je graničnom prijelazu tu politiku neformalnog tarifiranja albanski carinik sročio ovako: “Činkve euro taksa, činkve euro kava meni”.
Slavko Lozina je, međutim, te 2010. carinike oslobodio. U obrazloženju oslobađajuće presude napisao je kako “davanje nagrade nekome za kvalitetno i ažurno obavljen posao nije kazneno djelo” jer je “uobičajeno na ovim prostorima da se osobama koje su izvršile određene usluge za naručioca isti nagrade simboličnom svotom novca ili nekim poklonom u znak zahvalnosti”. Stoga se takav numerički kvantificirani znak zahvalnosti - po sucu Lozini “tretira kao poklon, a ne kao kazneno djelo primanja ili davanja mita iz čl. 347 i 348 Kaznenog zakona”. Sudac Lozina je carinike koji su uzimali mito oslobodio zato što je po njemu mito - narodni običaj.
Za Lozininu presudu javnost je saznala sredinom 2011., nekako u vrijeme kad je cijela zemlja spoznavala razmjere koje je u društvu poprimio taj “narodni običaj” “poklanjanja u znak zahvalnosti”. U tom trenutku bivši Sanaderovi ministri Polančec i Rončević već su bili nepravomoćno osuđeni. Ivu Sanadera austrijska je policija upravo izručila nakon zimskog bijega preko snježnog salzburškog autobahna. Koji mjesec ranije Austrija je užasnuta bezdanom dugova nacionalizirala korušku Hypo banku, nekako u isto vrijeme temeljni su policajci napunili nekoliko marica profesora zagrebačkog sveučilišta zbog afere “Index”, a iste su jeseni šefovi sudačke nogometne organizacije uhićeni u trenutku kad su iz ruku ozvučenog predsjednika NK Hajduk na cestovnom odmorištu preuzimali “poklon u znak zahvalnosti”. “Pokloni uobičajeni na ovim prostorima” - ispostavilo se - kružili su okolo u kožnim torbama, isporučivali se na kućna vrata i na servisnim stanicama, dogovarali su se u stražnjim sobama restorana. To ljepljivo ozračje sveopće korupcije pritom je imalo svoju glavu i svoj rep. Glava su bili ministri, šefovi komore, premijeri, saborski zastupnici koji tumaraju hodnicima klagenfurtskih banaka. “Rep” su bili ljudi kao P. Š. i S. M. I jedni i drugi su po narodnom običaju uzimali “poklon u znak zahvalnosti” za sebedajnu uslugu i natprosječnu učinkovitost. Pitanje je samo bilo koliko ta nagrada ima nula: samo jednu - kao nagrada za P. Š. i S. M. - ili pak puno, puno, baš puno nula.
To pitanje - s koliko nula prestaje “narodni običaj”, a počinje mito, mučilo je te 2010. etičkog mislioca Slavka Lozinu. Kad točno - domišljao se splitski Solon - prestaje “narodni običaj”, a počinje korupcija? S bocom viskija? Bajaderama sestri? S jednom nulom? Ili tri? Pet?
To fundamentalno etičko pitanje južno- i istočno-europske pravne filozofije dobilo je napokon ovih dana svoj odgovor. Predani stručnjaci jedne nama bliske i slične zemlje točno su izračunali s koliko nula u južno-istočnoj Europi prestaje “narodni običaj”, a počinje mito. Taj iznos je - sada konačno znamo - točno 48 tisuća dolara.
Autor tog brižljivog izračuna je - ako ovih dana to niste čitali - šef vladajuće rumunjske socijaldemokratske stranke Liviu Dragnea. Dragnea se nije dao zavesti ismijavanjem jalnih hrvatskih medija i bahate hrvatske elite. Shvatio je dubinsku filozofsku utemeljenost pravnih ideja ismijanog i marginaliziranog pravnog mislioca iz hrvatskog priobalnog grada, te je na temeljima Lozinine pravne filozofije izgradio paket zakonskih promjena. Opirući se patriotski odlučno teroru “briselskih Zoka” i “briselskih projekata”, Dragnea je pravni poredak svoje zemlje, poput pravog suverenista, osovio o domaće, narodne običaje. Stoga je dekriminalizirao svako mito, korupciju i poklon ispod iznosa od 200 tisuća leija (oko 50 tisuća eura), te uveo novi paket zakona koji olabavljuje definiciju sukoba interesa. Ta uredba za posljedicu ima da će iz zatvora odmah izići nekoliko tisuća osuđenih za korupciju na kazne manje od pet godina, a sam Dragnea - da, to smo zaboravili spomenuti - moći će biti premijer, jer će i on ući u kvotu za oprost. Lozinina pravna misao, neshvaćena kod kuće, tako je zasjala blještavim sjajem u jednoj bliskoj, no naprednijoj demokraciji. Ali, i tamo se našlo nezahvalnih briselskih člankolizaca. Eto, njih 150 tisuća protestiralo je na bukureštanskom trgu, derući grla u podršku nenarodnim, krutim mjerama koje nisu prilagođene našem podneblju i kulturi.
Ironija je da se sve skupa događa u zemlji koja je, koju godinu prije Hrvatske, i sama nakratko bila zvijezda antikorupcijske kampanje. U godinama uoči i netom nakon ulasku u EU, Rumunjska je na mnogo burnijoj i dramatičnijoj skali prolazili istu “tužilačku revoluciju” kao i Hrvatska između 2008. i 2011. I tamo je antikorupcijska kampanja bila iznuđena izvana, kao “kolonijalni čin”, “briselski projekt” koji je trebao iskorijeniti “običaje”, a da bi zemlja bila pripuštena u Uniju. I tamo je - kao u Hrvatskoj USKOK - nastalo posebno tijelo, koje je u Rumunjskoj nosilo zabavnu kraticu DNA. I u Rumunjskoj su padale glave direktora javnih poduzeća, stranačkih čelnika, sudaca, ministara, da bi na koncu - kao i kod nas - tresnuo i jedan premijer (Adrian Năstase). I u Rumunjskoj javni su tužitelji nakratko bili zvijezde, poput šefice rumunjskog USKOK-a Laure KÖveşi, 33-godišnje povučene štreberice koju je 2006. tadašnja ministrica pravosuđa imenovala, jer je smatrala da je premlada da bi s ikim bila upetljana. Bilo je to zlatno, divno doba kad su rumunjske stjegonoše antikorupcijske krusade - poput ministrice pravde Monice Macovei - davali višestranične intervjue u francuskim, njemačkim i hrvatskim novinama, a Europa je pred očima gledala kako se otjelovljuje njen wishful thinking: močvara se isušivala, gubavac se pretvarao u princezu, pred našim je živim očima jedno balkansko društvo prolazilo purgatorij i izlazilo olakšano od grijeha.
Osim što - frigaj ga - nije.
Jer, Rumunjska je ušla na koncu u EU, unutar EU čak je ostala pod monitoringom, a kao članica EU čak je doživjela stanoviti ekonomski bum. Ali, onog časa kad je ušla u Uniju, mogla je - poput Marka Perkovića Thompsona - reći “nema više pretvaranja”. Mrkva je bila zajamčena, batine nigdje. “Narodni običaji” suca Lozine najednom su opet zadobili široku privlačnost. Tako široku da ih je izborni pobjednik Dragnea odlučio legalizirati.
A ako slučajno mislite da ta rumunjska priča s nama nema veze, onda ste jako, jako u krivu. Jer, i mi smo zakratko imali tu divnu, davnu antikorupcijsku kavalkadu. I kod nas su u to doba tužitelji krasili naslovnice novine. I kod nas se cijeli jedan politički sistem srušio u labirintu pokajnika, pouzdanika, kožnih torbi i stinger operacija. I kod nas se tužiteljstvu prigovaralo da je nasilničko, politički pristrano i svemoćno. I mi smo nakratko postali antikorupcijska zvjezdica tranzicijske Europe. I mi smo kao takvi ušli u EU - za razliku od Rumunja, čak bez monitoringa. A onda, kad više nije bilo strogog razrednika, kad nitko više nije gledao, sve se puzeći počelo vraćati na staro. Presude su počele padati jedna za drugom, lupeži i ratni ubojice počeli su ulaziti u parlament, ljudi iz klagenfurtskih hodnika u Ustavni sud, isti sud koji je netom ranije proglasio da predsjednik Vlade - nije dužnosnik. Sada smo u situaciji da optuženi za korupciju - s novim bradatim stylingom nalik Melu Gibsonu u kakvom starozavjetnom filmu - s TV ekrana kliču etici i moralu, a politički stanari Remetinca poručuju kako se sad vidi da su sve vrijeme bili u pravu. A, da - da i to ne zaboravimo - stranka koja je sav taj ćumez kreirala voljom je glasača došla na vlast pa sad kontrolira baš sve: Pantovčak, Vladu, županije, Ustavni sud, televiziju i nogomet.
Svojom voljom - ne tuđom, nego kolektivnom, naškom - mi smo se, ukratko, vratili u svijet prije 2008. - svijet koji funkcionira po načelu “činkve eura taksa, činkve eura kava meni”. Pravni mislilac Lozina konačno više nije prorok samo u tuđoj zemlji. “Tradicijski običaji” obnovljeni su i kod nas.
Samo, kod nas je to prošlo bez revolucionara poput Dragnee. Jer, Hrvati nisu revolucionari. Oni su domobrani, evolucionisti koji vole da se izvanjska forma i europska politura zadovolji. Mi smo stoga Dragnein svijet legalizirali bez zakonskog paketa - puzeći i baršunasto.