KONTROLNA TOČKA

Kako smo zapeli u početnom razdoblju hrvatske tranzicije

Darko Tomaš / Hanza Media

Četvrtu godinu nakon priključenja Uniji, i dalje djelomičnog, bez eura i Schengena, ključnih znakova povjerenja "velikih vladara Bruxellesa", još se borimo s osnovnim koracima izgradnje sustava

Agrokor je pao u trenutku kada je ruski veleposlanik Anvar Azimov proglasio kompaniju nesposobnom da vrati dugove. Nije pao zbog novca, iako novca nema, pao je zato što je investitorska zajednica izgubila povjerenje u kompaniju koja je na okrutno javan način ostala bez podrške najvećeg vjerovnika.

Nije međutim riječ o Agrokoru, koncern je samo posljednja i zasad najveća manifestacija nečega što se događa kada zajednica izgubi povjerenje u svoje lidere. Agrokor nesumnjivo jest u tom liderskom klubu, ne samo u kontekstu regionalnog biznisa. Važnije od Agrokora je, međutim, da stvari u Hrvatskoj prečesto padaju na povjerenju. Uporan slijed događaja od 1995. do danas (rat ćemo zaobići) neumoljiva je potvrda naše neuvjerljivosti.

Zbog nedostatka povjerenja u državne institucije nikad nije zaživjela kuna. Poučeni nizom inflacijskih udara, valutnim skokovima, ali i Agrokomercom kao zadnjom prijeratnom aferom koja je srušila Markovićev "konvertibilni dinar", građani u tom još uvijek ranom poslijeratnom razdoblju nisu bili spremni povjerovati u sposobnosti države da zadrži stabilnu valutu. Nepovjerenje se pokazalo pogrešnim, ali i politika koja je uporno ponavljala da je kuna samo jedna od tranzicijskih etapa na prijelazu prema euru. Načelno, to kuna i jest, ali bili bismo mnogo zdraviji da smo umjesto u markama i eurima domaće transakcije živjeli u kunama. Uz stabilan tečaj kakav imamo valutni rizik bio bi minimalan, problem švicarca ne bi postojao, a i HNB bi vjerojatno, uz određene izmjene zakona, imao čvršći alat za pomoć Vladi u upravljanju ekonomijom. Ovako kako jest, valuta je čvrsta, ali povjerenje slabo.

Pitanje povjerenja bilo je presudno i za zaustavljanje programa restrukturiranja ekonomije koji je još 1994. u detalje razradila vlada Nikice Valentića. Nastavak stabilizacije nakon ubijanja inflacije nije proveden, među ostalim, i zato što je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman zaključio kako u ratom izmorenoj naciji ne postoji dovoljno povjerenja u državne institucije da bi mirno otrpjela još jedan val odricanja. Danas znamo da je to bila pogrešna odluka i da bi, da je ekonomija tada preokrenuta, s pravosuđem, zakonskom regulativom i tada još nepristupačnim (i još nesaniranim) bankama, danas vjerojatno i najcrnji skeptici više vjerovali državnim institucijama.

Nije problem samo u prošlosti. "Kako to da se nitko nije sjetio da više od polovice novca koji uplaćujemo mirovinskim fondovima oni po zakonu i nalogu Vlade svake godine prorajtaju na državne obveznice? Dakle na poduzeće koje u zadnjih dvadesetak godina nikad nije poslovalo bez gubitka", uporno, iz godine u godinu, u svojim kolumnama i televizijskim nastupima pita Željko Kardum, bivši glasnogovornik Zagrebačke burze i solidan poznavatelj domaćeg financijskog tržišta.

Kardum, doduše, sve češće koketira s teorijom da je današnji globalni financijski sustav zasnovan na prevari, što je ipak pretjerano. U koliko-toliko stabilnim sustavima građani kontinuirano i relativno precizno planiraju svoje prihode za doba kada jednom budu u mirovini i to im se u visokom postotku i ostvaruje. Nerijetko iz Vlade koordinirani (iako to uporno odbijaju priznati) šoping-izleti domaćih mirovinaca samo su jedan od signala koliko smo mi daleko od takve željene stabilnosti. Povjerenje? Slabo.

Predstavljajući jedan od mogućih optimističnih scenarija uoči hrvatskog ulaska u EU, napisao sam kako bismo, da zadovoljimo osnovni preduvjet da nam bude dobro, prvo morali zaboraviti na odavno besmislene sukobe zastarjelih modela hrvatskih stranačkih ideologija, uskladiti poslovno okruženje sa senzibilitetom sve osjetljivijih ulagača, naučiti što to znači "sustav bez korupcije"... Sve to kako bismo napokon mogli pokazati Britancima, Nizozemcima i ostalim skepticima kako njihova teza da se današnja Hrvatska nije odmakla od one iz vremena Tuđmana stoji na klimavim nogama.

Četvrtu godinu nakon priključenja Uniji, i dalje djelomičnog, bez eura i Schengena, ključnih znakova povjerenja "velikih vladara" Bruxellesa, još se borimo s osnovnim koracima izgradnje sustava. Na čemu je pala vlada Tihomira Oreškovića (Tomislava Karamarka)? Na tome što je, nakon što je postavljen, Orešković uistinu krenuo raditi premijerski posao koji mu pozadinci koji su ga instalirali nisu namjeravali prepustiti. "Afera konzultantica" poslužila je kao detonator raspada nečega što zapravo nikada nije postojalo. Da nije bilo Mosta, koji je izbore već dvaput izgurao na gubitku povjerenja dviju vodećih stranaka, HDZ-a i SDP-a, danas bi politika izgledala drukčije. Vjerojatno bolje, jer to bi značilo da povjerenje nije izgubljeno.

U svemu tome nismo sami, na gubitku povjerenja narasli su i Nigel Farage i UKIP (oci Brexita), u SAD-u Donald Trump, Marine Le Pen u Francuskoj, "spasitelji Grčke" Aleksis Cipras i Yanis Varoufakis, Beppe Grillo u Italiji... Svi su oni tu zato što su građani izgubili povjerenje u sustav koji više ne funkcionira i potražili nekoga tko će ih spasiti od posljedica korumpiranosti vlastitih političkih i poslovnih "elita".

Takav globalni kontekst naše probleme ne čini manjima, nego većima. Zagušeni nepovjerenjem u vlastitom okruženju, regulatori i investitori teško da će imati strpljenja za Hrvatsku, koja nikako da se odmakne od početnog razdoblja tranzicije. Ne vjeruju nam.

Iz drugih medija