Lidlići su došli i prošli, a na društvenu scenu stupila je mnogo ozbiljnija obiteljska tema - nasilje u obitelji. I naše je društvo opet palo na tom testu.
Vjerujem da ste čuli za slučaj župana Požeško-slavonske županije kojeg je supruga Mara prijavila za obiteljsko nasilje. Izgleda da je situacija ozbiljna iako je bilo nekih besramnih pokušaja omalovažavanja težine situacije tvrdnjama da “ju je samo jednom udario, a ona već hoda po gradu” jer valjda bi se trebali brojati samo udarci koji te učine invalidom. Poznato je da ima izuzetno malo situacija obiteljskog nasilja u kojima postoji samo jedan incident i svi znamo da fizičko nasilje često prati i psihičko, a ponekad i seksualno. Prema trenutačno dostupnim informacijama, izgleda da je i u ovom slučaju zlostavljanje trajalo godinama, izgleda da je za te probleme znalo pola Požege i, naravno, nitko nije ništa poduzeo. On je moćan, a ona je, izgleda, nebitna.
Prema starom odvratnom običaju, neki su čak i osuđivali žrtvu jer ne shvaćaju zašto ga nije ranije prijavila. Iako je to tek djelomično točno jer je prijavila stranačkoj središnjici, ali im se e-mail prikladno izgubio. Jedan od razloga zašto žrtve takve slučajeve ne prijavljuju nadležnim institucijama je naknadna osuda okoline. Upravo se to dogodilo ovih dana jer gospođa Mara kaže da je osuđuju i djeca i rodbina i prijatelji. Valjda misle da je trebala i dalje trpjeti udarce jer ovako je osramotila obitelj. Ti vražji beskičmenjaci ne osuđuju nasilnika, nego žrtvu, a taj se scenarij ponovio bezbroj puta.
Razgovarao sam s mnogim ženama koje su bile žrtve obiteljskog nasilja i većina je potvrdila isti scenarij. Nakon što su godinama trpjele fizičko i psihičko zlostavljanje zbog kojeg su čak i povjerovale da ne zaslužuju ništa bolje, najčešće se dogodi točka preokreta kad ipak odluče tome stati na kraj. Za većinu je to trenutak kada im postane kristalno jasno da je ugrožen njihov život ili život njihove djece. I onda ih odluče prijaviti, no okolina ih u većini situacija odgovara od toga. Njihovi roditelji, odrasla djeca, prijatelji, svi se odjednom zabrinu kako će to utjecati na nasilnika. Živo im se … za žrtvu, već se u najjadnijoj beskičmenjačkoj maniri zabrinu za njega. I onda je odgovaraju: Pa nije tako strašno. Ajde, mi ćemo porazgovarati s njime. A mogla bi ga i ne provocirati, znaš da to ne voli. Ajde, djeca su još mala… Smišljaju sve moguće izgovore da još više ponize žrtvu jer se više brinu da se ne nanese sramota obitelji, a ne da konačno zaustave sramotno ponašanje nasilnika.
Dakle, kao društvo padamo na testu zato što pojedinci prečesto osuđuju žrtve, ali padamo i zato što ih naš sustav ne štiti. I upravo je zato RH potpisala tzv. Istanbulsku konvenciju o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, no već se godinama čeka ratificiranje. Smisao te konvencije upravo je u pružanju zaštite ženama u ovakvoj situaciji. Pravne, egzistencijalne, psihološke… ma svake moguće zaštite. Vjerojatno ne znate da trenutačno postoje liste čekanja za sigurne kuće. Dakle, žena koju netko zlostavlja te ugrožava i nju i njezinu djecu ne može prijaviti tog bijednika jer se nema kamo skloniti.
Eto, protiv takve su se konvencije digle konzervativne udruge koje imaju taj nepogrešiv impuls da vide ono što ne postoji. Na nedužnim kazališnim plakatima vide seks, a u zaštiti žena od obiteljskih nasilnika vide mitsku rodnu ideologiju koja je jednako realna kao i ljubičaste krave. Na prosvjedima opet vijore zastrašujući plakati “Ivica ne može biti Marica”, “Ja sam majka, a ne roditelj 2” i slične izmišljotine kojima je cilj utjerati vam strah u kosti. Sve smo te babarogaste tvrdnje već čuli i one doista pošteno uplaše ljude, ali imaju jedan mali problem.
Te tvrdnje nemaju apsolutne nikakve veze sa stvarnošću! Postoji točno nula posto mogućnosti da će se ostvariti takvi scenariji. Nula posto!!! Jer nitko razuman ne želi izbrisati razliku u spolovima, ali želi se izbrisati razlika u pravima spolova. Žele se izbrisati unaprijed određene rodne uloge jer se želi da su ženama dostupne apsolutno sve društvene uloge jednako kao i u muškarcima. U tome je stvar. Nitko neće postati roditelj 1 i dječaci će ostati dječaci. Riječ je samo o brisanju neravnopravnosti žena i muškaraca! Ostat ćemo različiti, ali bismo trebali biti ravnopravni - za to se zalaže ta famozna Istanbulska konvencija. Naravno, zalaže se i za kvalitetniju sustavnu podršku žrtvama obiteljskog nasilja. Tako da se lakše usude suprotstaviti nasilniku i potražiti zdraviji život za sebe i svoju djecu. Ne mogu zamisliti nijednog čovjeka, koji se želi smatrati čovjekom, da diže glas protiv toga! A vi?