Još nisam sreo glasača HDZ-a koji ne želi da ja budem ministar kulture - u toj izjavi Zlatko Hasanbegović sažima sve svoje argumente u pokušaju da se održi na sadašnjoj funkciji i dodatno ih u istom dahu podupire tumačenjem da rezultati izbora, pogotovo preferencijalni glasovi, daju za pravo njegovim ambicijama.
Ministar u odlasku pomiješao je lončiće. Na parlamentarnim izborima osvajaju se mjesta u Saboru, a ne ministarske pozicije. Da, vlast proizlazi iz naroda, kako i sam to ističe, ali pravo da komponira Vladu pripada mandataru. Iz biračke ili narodne volje proizlaze zastupničke funkcije, ali o onim ministarskim ne odlučuje se na izborima. Zato svojom izjavom da ga glasači HDZ-a žele za ministra Hasanbegović zapravo producira spinove i, što je mnogo važnije, baca rukavicu u lice Andreju Plenkoviću. Nije mu prvi put.
U svojoj postizbornoj kampanji sve je agresivniji. Otvoreno se grebe za funkciju. Vlastite interese i fokusiranost na ministarsku fotelju prikazuje kao izraz narodne volje. Svojim izjavama sugerira da budući premijer ide mimo naroda i igra se vatrom ako ga ne ostavi na dosadašnjem mjestu. Eksplicitno pokušava kadrovirati po Banskim dvorima, implicitno Plenkoviću osporava pravo da složi vlastiti kabinet. Novi šef HDZ-a neće se svađati u javnosti, ali nula je šanse da će prihvatiti oktroirana ili iznuđena rješenja. Svoj će tim slagati onako kako sam bude smatrao da je najbolje, vođen - nadajmo se - zahtjevom provedbe Vladina programa.
Inzistirajući da se njegova participacija u budućoj Vladi nametne kao ključno pitanje formiranja nove vlasti, Hasanbegović je već svima dodijao. Strašno je napastan. Nitko od HDZ-ovih kapitalaca ne uvjetuje svoju poziciju u izvršnoj vlasti. Ni jedan od dosadašnjih ministara nije u takvoj ofenzivi. Kad god manjine dođu na razgovor u središnjicu HDZ-a, evo i novokomponirane ikone tvrde desnice spremne na paradiranje pred novinarima. Hasanbegović daje sve od sebe da se pitanje njegove sudbine formulira kao dilema: ili on ili Milorad Pupovac. Sam bi sebe htio prikazati kao žrtvu srpske ucjene. Pumpajući vlastitu važnost uz svoje ime fabricira nevjerojatne mitove. Ideje da bi opet bio ministar kulture ili se utješno zadovoljio mjestom potpredsjednika Sabora daleko nadilaze njegove sposobnosti i političku težinu.
Prvo, priče o nekoj vrtoglavoj Hasanbegovićevoj popularnosti ne odgovaraju istini. Tvrdnje da od Franje Tuđmana nije bilo političara s tako širokom potporom, kako ga ovih dana predstavljaju i neki mainstream mediji, potpuno su netočne i interesno obojene. Hasanbegović je tigar od papira. Nikako junak kojemu nema ravnog. HDZ-ovi ultraši, on, pa Bruna Esih, Stevo Culej ili ponovno pridruženi Željko Glasnović, ostvarili su na izborima vrlo dobar rezultat i visokim su brojem preferencijalnih glasova osvojili ulazak u Sabor. Ali pravi šampioni preferencijalnog glasanja nisu HDZ-ovi jastrebovi, nego umjereno krilo stranke. Andrej Plenković dobio je gotovo trostruko više glasova od Hasanbegovića (više od 33.000 prema nešto manje od 12.000). Slično i general Damir Krstičević. Mnogo su uspješniji i ministar financija Zdravko Marić, zatim Goran Marić, pa Milan Kujundžić, zatim Davor Ivo Stier, čak i Miro Kovač. Za razliku od Hasanbegovića, samozatajni ministar Tomo Medved gotovo da nije ni vodio kampanju, a po osvojenim su glasovima izjednačeni. Zanimljivo, daleko ga nadmašuje i Milorad Pupovac sa svojih oko 16 tisuća glasova.
Drugo, ministarsko mjesto ne spada u nasljedna prava, a imenovanje Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture nikada se nije trebalo ni dogoditi. Bilo je to teška greška, koju nikako ne treba ponavljati. Nova će se Vlada sastavljati valjda s nešto više odgovornosti. Bivši šef HDZ-a, šampion pogrešnih odluka, izvukao je javnosti potpuno nepoznatog Hasanbegovića kao svog asa iz šešira, posve ignorirajući činjenicu da ovaj, kao mladi povjesničar, ne raspolaže nikakvim ozbiljnim referencama za vođenje zahtjevnog sektora koji mu je dodijeljen. Takvom odlukom Tomislav Karamarko ponizio je mnoge HDZ-u bliske umjetnike i kulturne radnike, mnogo pogodnije da preuzmu ministarsku funkciju. Dosadašnji mandatari, desni kao i lijevi, redovito su resor kulture dodjeljivali svojim intelektualnim bardovima. Treba očekivati da će Andrej Plenković kad preuzme mandat postupiti slično, da će za ministra kulture dovesti nekoga tko uživa ugled u široj javnosti i sposoban se nositi s izazovima funkcije.
Treće, Hasanbegović ne može zadržati ministarsku poziciju jer je bio ključna figura Karamarkove propale ekstremizirane politike. Odlazeći ministar ne krije da ga je s bivšim šefom stranke povezivao “ideološki zaokret” u HDZ-ovoj politici, u čemu je Ministarstvo kulture, kako sam kaže, bilo od strateške važnosti. Kultura se koristila kao sredstvo desničarske rekonkviste, a Hasanbegović je funkcionirao kao udarna pesnica realizacije Karamarkova “antikomunističkog manifesta”. Kako bi Plenković, kao šef novog HDZ-a, u svom kabinetu mogao čuvati perjanicu starog, talibanskog HDZ-a? Ne može ako misli o vlastitoj vjerodostojnosti.
Isti razlozi čine Hasanbegovića posve nepodobnim i za druge istaknute državne funkcije. Mjesto potpredsjednika Sabora, o čemu se sada naveliko šuška, s njegovim je političkim profilom jednako nespojivo. Čak i ako se zanemare njegova skandalozna ustašolika skretanja, on je nesumnjivo čovjek koji sije buru i žanje oluju. Kao ministar resorom je upravljao tako da je provocirao revolt i široku pobunu kulturnjaka. U inozemnoj javnosti Hrvatska je zbog njega došla na zao glas. Ambasade nekih uglednih europskih zemalja s njim više ne žele surađivati. Da Vlada nije pala, Hasanbegovića je trebalo smijeniti. Ovako može otići bez ogrebotina. Pokušajem da se zubima i noktima drži za dosadašnju funkciju, spremnošću da okrene nebo i zemlju samo kako bi i dalje bio ministar provocira svojevrstan nečastan otpust.
Poruke da će - ne bude li po njegovom - izazvati lom u stranci, možda i pobunu, čak disoluciju HDZ-a, prijetnje su praznom puškom. Hasanbegović predstavlja nešto dok je s HDZ-om. Strankom koja ga je izmislila i politički sponzorirala. Karamarko ga je postavio za glasnogovornika svojih ideja. (Ili je, kako neki sad tvrde, šef HDZ-a zapravo bio instrument realizacije Hasanbegovićevih ideja?) Otvorio mu je prostor, gurao ga u prvi plan, učinio ga medijski vidljivim. Omogućio mu da politički raste. Naravno, riječ je o obrazovanom čovjeku, sa znanstvenom karijerom, koji spada u novu generaciju hrvatskih desničara, nikako u primitivce i neotesance, kakvi su na ljutoj desnici godinama dominirali. Neuspješni i promašeni ministar kulture ima potencijala da postane ideolog nove hrvatske građanske desnice, ali ne izvan HDZ-ove kuće. Ako bi izašao ispod tog krova, profućkao bi poziciju koju sada uživa. Bez HDZ-a njegova se snaga jako smanjuje. Ali, ako je tako samouvjeren, neka ide sam na izbore, pa će proći kao i njegovi pravaški kompanjoni, koji su glasačkim listićima doslovce pometeni.
Andrej Plenković bio je prema Hasanbegoviću više nego korektan. Dao mu je visoko treće mjesto na izbornoj listi, na prethodnim, lanjskim izborima bio je deveti. Nikad lošu riječ o njemu nije rekao, dapače, počastio ga je nekim nezasluženim komplimentima. Ali ne može dopustiti da ga ucjenjuje i ruši mu autoritet. Novi se šef HDZ-a neće dati držati za vrat. Niti će tolerirati da mu sabotiraju politiku. Plenkoviću je važno osigurati što veću potporu javnosti te politički mir i stabilnost. Što šira podrška, to učinkovitija vlast, kaže. Naciji je obećao uključujuću politiku. Na tome je dobio izbore. Na tome kao premijer pada ili prolazi. Hasanbegović je koristan dok donosi glasove desnice. Ne i ako se zbog njega gube glasovi na centru. Ne ako Plenkoviću sužava bazu i rastjeruje potporu. Svojim potpuno nevjerojatnim pritiscima kojima iznuđuje ministarsku funkciju te svojim općenitim jahanjem na radikalizmu zajapureni HDZ-ov novodesničar sam sebi reže granu na kojoj sjedi.