TVRDOGLAVE ČINJENICE

Ključno pitanje za poduzetnike nakon pada Ivice Todorića

Zagreb, 170212.
Predsjednik uprave Agrokora Ivica Todoric, snimljen u svom uredu na devetnaestom katu Ciboninog tornja.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Ivica Todorić, Agrokor

Poštujući presumpciju nevinosti Ivice Todorića, jučerašnji dan svakako je povijestan, barem u kontekstu tridesetak godina novije povijesti razvoja domaćeg privatnog poduzetništva. Formalni početak kriminalističke istrage nad najbogatijim čovjekom i najvećim poduzetnikom kojeg je ova zemlja u tom periodu imala svakako je trenutak u kojem će se osnažiti pozivi za velikim čišćenjem odnosa u hrvatskom gospodarstvu. Ta priča, čiji je najglasniji zagovornik posljednjih tjedana čelni čovjek Mosta Božo Petrov, ima već dobro poznati narativ: Todorić i Agrokor nisu nastali sami od sebe, nego su samo izdanak jednog pokvarenog sustava čiji korijeni sežu u još u rane godine stvaranja hrvatske države. U tim tumačenjima Todorićev pad (ako je to ono što se upravo događa) neće rezultirati nikakvim suštinskim promjenama ne bude li u istom procesu demontirana i struktura u kojoj je on kao pojava nastao. To razmišljanje može se činiti logičnim, pa i vrlo prihvatljivim većini građana ove zemlje, no treba se zapitati koliko je realno da će se takva zazivana katarza stvarno dogoditi. I gdje bi trebala početi?

Uzmimo, primjerice, osnovno stanište Ivice Todorića - poslovnu zajednicu. Ima li u tom establišmentu iskrene spremnosti za otklon od Todorića, ali ne njega kao čovjeka, nego od njegove ostavštine u temeljima funkcioniranja domaće ekonomije i poduzetništva? Valja se prisjetiti kako je, primjerice, baš Ivica Todorić jedan od osnivača Hrvatske udruge poslodavaca, njezin prvi te i dalje počasni predsjednik. Ta krajnje simbolička dužnost Todoriću će, ako ne prije, biti oduzeta u trenutku donošenja prve nepravomoćne presude, no pitanje ostavštine ipak je malo kompliciranije od toga.

Jer, danas je pomalo zaboravljeno kako su među osnivačima ključne hrvatske institucije posvećene zaštiti poduzetničkih interesa bili još neki ljudi o čijem se aktivnostima kasnije moglo čitati u crnim kronikama domaćih novina. Pa se tako na osnivačkom dokumentu HUP-a nalazi potpis Ivana Radoševića, bivšeg direktora Tvornice autobusa Zagreb, koji je danas u Njemačkoj i nedostupan optužnici za ratno profiterstvo. Tu je i Zdravko Pašalić, brat bivšeg političkog moćnika Ivića, kojem je baš ovih dana počelo kazneno suđenje u Austriji zbog afere s Hypo bankom. Pa Darko Cvjetko, nekadašnji vlasnik RIZ Odašiljača, kojeg je dio radnika optuživao za malverzacije u upravljanju tvrtkom, Nenad Vuksan iz Ilirija banke, koja je krajem devedesetih završila u stečaju i svojim klijentima donijela milijunske gubitke...

Udrugu su, osim Todorića, vodili i pokojni zagorski tajkun Mladen Jakopec, također obuhvaćen brojnim optužnicama, ali i, nešto recentnije, Damir Kuštrak - obuhvaćen jučerašnjom kriminalističkom akcijom. Ove činjenice ne treba shvatiti kao osnovu za nekakvo nametanje kolektivne krivnje samoj udruzi ili stotinama drugih njezinih članova, no legitimno je pitanje kako danas sami poduzetnici gledaju na vlastiti milje i ljude koji su ga stvarali. Priča je tu, u konačnici, puno šira od samog HUP-a. Dovoljno je sjetiti se sad već notorne nagrade za menadžera godine koju dodjeljuje Hrvatska udruga menadžera Croma, a koju su dobivali ljudi poput Miroslava Kutle, Damira Vrhovnika i Marije Šole. Dakako, kada su je dobili, nisu bili predmet bilo kakvih kaznenih prijava, no učestalost istraga nad visokopozicioniranim pripadnicima domaće poslovne scene ipak govori mnogo o karakteru hrvatske gospodarske tranzicije.

Danas, kad se kao jedna od ključnih kočnica društvenom napretku Hrvatske učestalo ističe loša poslovna klima i iznimno negativan stav javnosti prema poduzetnicima i poduzetništvu, valjalo bi se ipak zapitati je li jedan od razloga toga upravo u nesposobnosti same poslovne zajednice da se obračuna s problematičnim pojavama u vlastitim redovima. Čak i kad su te problematične pojave verificirane i pravomoćnim presudama. Slučaj Todorić, u tom kontekstu, samo je najveći slon u sobi kojeg su domaći poduzetnici, ili oni koji ih formalno zastupaju, odbili vidjeti.

Treba biti pošten i reći kako je to sljepilo, kao i ono velike većine medija, bilo uzrokovano prije svega golemom moći koju je Agrokor sa svojim povezanim ekosustavom tijekom godina akumulirao, no ta činjenica ne može služiti kao više od olakotne okolnosti. Nelikvidnost, nemogućnost naplate, nejednakost poslovnih prilika, monopolističke brane otvorenom tržišnom natjecanju, neprovidne povlaštene pozicije u odnosima s državom... generator svih tih strukturalnih problema koji muče domaćeg poduzetnika cijelo je vrijeme sjedio u fotelji časnog zaštitnika njegovih interesa. Đavo je godinama živio u selu, a sad kad je na putu da bude izbačen, hrvatski poduzetnici moraju dati jasan odgovor na pitanje: je li neprihvatljivo ono što je Todorić radio ili samo činjenica da je u tome - propao?

ELIPSO

Izdvajamo