U splitskoj redakciji u kojoj sam svojedobno radio postojala je živopisna, tipično splitska tradicija brutalnog humora i praktičnih šala. Tijekom desetljeća “nedemokratskih režima” (koja uključuje 90-e), ta je šaljivdžijska tradicija imala i svoj specifični podžanr. Taj se podžanr sastojao u tome da nazovete na telefon nekog od redaktora ili urednika, predstavite se lažno kao čimbenik nekog od represivnih organa vlasti, te ga na neprepoznatljivo izmijenjenom falsetu počnete ribati za nešto što je izišlo u novinama.
Žrtva jedne od takvih psina bio je i čovjek zadužen za dnevni televizijski prilog. Vrijeme radnje mogla je biti 1980. ili 1981., dakle - doba Walese, Solidarnošći i Jaruzelskog. Na programu TV Zagreba tog je dana bio neki poljski film - možda Wajde, ili Munka, ili Kawalerowicza. U dnevnoj je TV rubrici - kako već to ide - tog dana stajao naslov filma, ime režisera te žanrovski opis koji je glasio - “poljska drama”. Tog dana, jedan od uobičajenih redakcijskih prankstera nazvao je urednika TV priloga. Lažnim se ekavskim naglaskom predstavio kao “drug Skočajić iz komiteta” te ga, hinjeno ljutit, počeo propitivati što to on, jel’te i dabome - misli s tom “poljskom dramom”. Sav u hladnom znoju, urednik se počeo ispričavati da ništa on nije mislio, nikakvih tu asocijacija nije bilo, nego se - eto - dogodila “nebudnost”. Nije njemu Walesa ni bog ni svojta, nego samo, siroti, nije u vidu imao sve “neželjene konotacije”.
Ta se anegdota - ako se dogodila - dogodila nepuno desetljeće prije nego što sam objavio prvi novinski tekst. Kad sam bio mlad novinar, prepričavali smo tu pričicu kao pretpotopni bizar, uspomenu na neka vremena koja su prošla. Trebao sam dočekati pedeset i kusur godina, 27 godina staža i prve sjedine iza uha da shvatim kako smo bili naivni. Naime, “drug Skočajić” očito i dalje uređuje u Hrvatskoj televizijske programe. I dan-danas “politbiro” i “komitet” paze da na programu javne TV ne bude nečega što bi se moglo shvatiti kao “nebudnost” i “neželjene konotacije”. Dobro pazi - naime - da na programu javne TV u naslovu, eto, ne bude nečeg tako “neželjenog” kao što je - Jugoslavija.
Prošle nedjelje Hrvatska televizija na prvom je programu prikazala dugometražni dokumentarni film “Trieste, Yugoslavia” koji je režirao mladi tršćanski režiser Alessio Bozzer. Riječ je o filmu koji je nastao u koprodukciji Talijana, HTV-a i Al Jazeere, a koji kroz brojne intervjue i opsežnu dokumentarnu građu priča o razdoblju 60-ih i 70-ih kada je Trst bio šoping-meka za građane komunističke Jugoslavije. Taj film nastao je pod namjerno provokativnim, svjesno peckavim naslovom “Trst, Jugoslavija”. Pod tim je naslovom prikazan posvuda u Italiji, uključujući i Trst u kojem - vjerujte mi na riječ - te stvari nisu šala, koji je i sam bio pod 40-dnevnom vlašću (ili, Triještini bi rekli - “okupacijom”) partizana, te koji se po traumama 2. svjetskog rata baš nimalo ne razlikuje od Hrvatske, Srbije ili Bosne. Pod tim istim naslovom - “Trst, Jugoslavija” - Bozzerov je film igrao na hrvatskim festivalima. Pod tim je istim naslovom krenuo u hrvatsku kino-mrežu, pa upravo dok ovo pišem pod njim igra u Splitu. Pod tim se istim naslovom film ovog tjedna pojavio i u hrvatskim digitalnim videotekama. Svuda pod kapom nebeskom Bozzerov je film igrao pod svojim naslovom, osim u programu tvrtke koja ga je koproducirala - hrvatske javne televizije. Tamo je Bozzerov film prikazan pod alternativnim naslovom koji u duhu čistoće i zaštite pravog hrvatskog jezika glasi - znate kako? “Blue and Black Jeans”.
HTV je - ukratko - koproducirao film “Trst, Jugoslavija”. Kupio ga je, potpomogao, dao mu arhivski materijal, uvrstio ga u program. A onda se u nekom trenutku neki budni patriot dosjetio da ta “Jugoslavija” možda loše zvuči u dnevnim afišama, TV prilozima, na predzadnjim stranicama novina i u koloriranim tjednim magazinima. Netko se dosjetio da bi - bude li tu ikakvog spomena Jugoslavije - kakav šator o tome mogao izdati priopćenje. Mogao bi se možda javiti kakav koprivnički stožer ili pukovnik Glasnović. Mogao bi - recimo - nazvati netko iz politbiroa, kakav drug Skočajić. Stoga se naš neznani junak iz duplje na Prisavlju domislio jadu. Domislio se da - ako već ne film - iz programa bar makne naslov filma te da umjesto Jugoslavije tu metne crni i plavi jeans. Kao pravi Hrvat, to je - pritom - sročio na engleskom.
Film Alessija Bozzera, da se razumijemo, nije nikakva titoistička propaganda. Upravo suprotno, riječ je o filmu koji na komunističku Jugoslaviju gleda s (tipično tršćanskim - rekao bih) patronizirajućim podsmijehom. Riječ je o filmu u kojem su dominantni hrvatski sugovornici upravo ljudi koje kod nas bije glas gorljivih antikomunista. Riječ je o filmu koji prikazuje nimalo laskavu sliku tadašnje SFRJ. Bozzer zlatno doba Ponte Rossa prikazuje kao doba kad su brkati, rustikalni Balkanci, gladni makar kakvog dizajna, raskoši i ukusnih bokuna, pohrlili iz svoje bijedne i sumorne države u najbližu prekograničnu ispostavu ne bi li kupili makar što lijepo, ukusno i dobro dizajnirano. Bozzerov film je film koji bi - po svemu - više trebao ljutiti titoiste nego antititoiste. Ali, onog tko je odlučio cenzurirati naslov Bozzerova filma sam film ionako nije zanimao. Zanimalo ga je, kao i druga Skočajića, ono što će pojaviti u TV pregledima, na internetu i televizijskom prilogu petkom. Zanimalo ih je da tu ne bude nikakve “poljske drame”, nikakvih “nebudnosti”. Te - najvažnije - da u tim TV programima ne bude, eto, te đavlije J-riječi.
Pokušavam zamisliti što se tog dana moralo motati glavom tog prisavskog birokrata koji je odlučio cenzurirati naslov filma u vlastitoj proizvodnji, filma koji pod pravim naslovom upravo u tom trenutku u Hrvatskoj igra u kinima i u videotekama. Što je on mislio, da će netko pomisliti da je “Trst naš”? Da je Trst u Jugoslaviji? Da će naslov shvatiti kao velikohrvatski program, najavu agresije? Jel’ se prepao da netko nešto krivo ne shvati oko Piranskog zaljeva? Ili je - boženamprosti - pomislio kako će naslov nevine građane navesti na krivi trag, sugerirati im tu krajnju besmislicu i potpunu zabludu da je Hrvatska - bog da nas sačuva, puj puj! - nekoć bila u Jugoslaviji? Ili - još gore - da u njoj još jest?
Ili se prisavski štimer naslova prepao da bi upućeniji građani iz naslova mogli povući neželjene zaključke o filmu. Recimo - da je film nostalgičarski? Ili - da je onaj tko ga je uvrstio u program nostalgičar? Ili - ne daj Bože - da je tvrtka koja je film koproducirala (dakle, HTV) nostalgična? Te da su, samim tim, tom politički opojnom poroku odali i njeni šefovi, menedžment, urednici?
Ili - a mislim da je to najvjerojatnije - nepoznati cenzor nije pomislio ništa od toga. On je, kao mala, krotka i politički poslušna dušica samo htio izbjeći neugodnost. Htio je izbjeći da ga tog tjedna ili dana nazove neki formalni ili neformalni “Skočajić iz komiteta” - dakle, iz središnjice HDZ-a, ili Kaptola, ili Hvidre - pa da ga telefonski prsi zbog J-riječi u TV vodiču. Nikad ne znate što se može izleći iz “neželjenih konotacija” i “nebudnosti”. Stoga je bolje puhati na hladno i iz naslova ukinuti J-riječ.
Slučaj “Blue and Black Jeansa” je, naravno, politički perolaka bizarnost koja nema nikakav stvarni značaj ni društvenu težinu. No, ova bizarna anegdota više od krupnih i velikih tema govori o stvarnom društvenom ozračju današnje Hrvatske. Eksces s cenzurom naslova jednog dokumentarca baca snop jasnog, bijelog svjetla na društvo paralizirano strahom, zajednicu ljudi koji žive u nelagodi zbog osobnih i kolektivne prošlosti, te koji bi najviše voljeli da ta prošlost ne postoji ili da se barem ne spominje. Ona govori o društvu koja je sapeto vladajućom nacionalističko-klerikalnom ideologijom, a činjenica da ta ideologija nema jedan, jasni i prepoznatljivi “politbiro” cenzore čini samo još paranoičnijima. Da vladajuća ideologija ima jedan telefonski broj, taj bi se telefonski broj moglo nazvati i zatražiti “smjernice komiteta”. Ovako, “komiteta” je na desetine - Vigilare, Markić, šator, Glogoški, Pavković, biskupi, Ministarstvo branitelja - pa čovjek nikad nije načistu je li ih svih zadovoljio, ili će se naći netko tko će vas sutra prozvati zbog hude J-riječi.
A na kraju - i najvažnije - slučaj cenzure naslova sa strašnom jasnoćom govori o današnjem stanju HTV-a, kuće iz koje danomice bježe ozbiljni, pametni i daroviti ljudi, koja je zatrla neke od svojih najljepših stečevina, u kojoj je ubijen svaki pluralizam, svaki kritički duh, sve što i malo miriše na humor, subverziju ili inteligentni kontrastav. U epohi kad se s treskom ruše stvarni hrvatski Glembajevi, to je kuća u kojoj, baš kao da se ništa uokolo ne događa, jedni alojzije silberbrandti uređuju druge alojzije silberbrandte, jedan drug skočajić uređuje druge drugove skočajiće. Svi oni zajedno tu su kuću pretvorili u tupi, predvidivi i nemaštoviti bilten, uškrobljeni agitprop kojem ne vjeruju ni oni koji ga prave.