RIMOVANJE

Kome doista može koristiti huškanje na strah od cjepiva?

Zagreb, 100515.
Trg Francuske Republike.
Gradjanska inicijativa za slobodu izbora organizirala prosvjed protiv obaveznog cijepljenja djece. Traze slobodno donosenje odluka za zdravstvenu dobrobit svoje djece. Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Na čemu farmaceutska industrija zarađuje više: na cjepivu koje će biti aplicirano jedan, dva ili tri puta u životu, ili na antibioticima i inim lijekovima kojima će se dugotrajno liječiti ili doživotno samo djelomično sanirati posljedice bolesti omogućenih ideološkim odbacivanjem cijepljenja?

Tuberkuloza (sušica koja je harala hrvatskom umjetnošću, odnoseći Matoša, Šimića, Kamova i ine u "hrvatsku pjesničku smrt" dok su bili još u punoj poetskoj snazi ili tek na njezinu pragu), poliomielitis (koji je ubijao ili ostavljao teško pokretne mlade), difterija (koja je, paralelno sa šarlahom, decimirala djecu), boginje (od kojih je samo kuga bila pogubnija, od preboljelih nemalo ih je oslijepilo a većina je ostajala unakažena, poput Kozarčeve Tene) - sve te bolesti, koje znamo iz literature i od kojih tek neki od nas starijih još možda pamtimo, otplavljene su obvezatnom vakcinacijom.

Sadašnje generacije roditelja morale bi paliti svijeću za dušu Louisu Pasteuru, Edwardu Jenneru, Jonasu Salku i inim izumiteljima cjepiva koja su od nas i naše djece udaljila te nenadinje i pošasti. U djetinjstvu smo ta imena učili kao svetačka (sjećam se svoje sreće, u višim razredima osnovne škole, kad je i u nas stiglo cjepivo protiv dječje paralize, koja je tih godina pogodila neke moje prijatelje). Ne znam više tko od mlađih za ta imena zna, mimo pasterizacije mlijeka ili voćnih sokova. Nezahvalnost je privilegija oslobođenih straha.

Strah ipak nije nestao. Ptičja kuga izaziva tsunamije svjetske panike, kao i virus iz Zike, iako nisu ni virulentni, kamoli smrtonosni, ni blizu difteriji, pa ni hripavcu ili čak naizgled bezazlenim ospicama, koje ipak uza se, poput repatica, vuku šlep komplikacija. Da i ne govorimo o aidsu, kugi naših dana. Milijuni i milijarde se troše ne bi li se našlo cjepivo protiv HIV-a, protiv barem nekih vrsta raka, jer je prevencija prva baza zdravlja (subsumirana i u poslovici: "bolje spriječiti nego liječiti").

Vakcinacija i ine vrste cijepljenja (od kojih su neke pronađene u Kini još u X stoljeću) jedan su od potpornih stupova naše civilizacije. Njime čuvamo i sebe i one kojima bismo bolest mogli prenijeti, kao što njihovo cijepljenje čuva i njih, i nas od njih. Dakle, tu je, u doslovnom smislu, riječ o civilnom suživotu.

Nisam poklonik teorija urote. Držim se davne maksime da je najjednostavniji odgovor obično i najvjerojatniji. Tri su desetljeća kako mi je kompjuter osnovni alat. Gotovo sve to vrijeme gombam se s kompjuterskim virusima, i prije nego ih je Internet proširio geometrijskom progresijom i razvio uz njih i razne ine vrste malwarea. Kome, k vragu, trebaju virusi? Ne mogu poreći da na svijetu postoje sadisti, oni isti koji su se u neka doba zabavljali kopajući mačkama oči ili im prebijajući kičmu (oh da, zaista, jeste li ikad čitali Vlaisavljevićevu Mačku?). Teško mi je zaboraviti splitske srednjoškolce koji su se odlično zabavili jedne večeri privezavši upaljenu petardu za golubove noge pa ga pustili da uplašen odleti te se, raskomadan, prospe kao krvavi dažd po prepunoj Pjaci. U ratovima bujaju kao bakterije na hranjivoj podlozi.

Ovih dana mi se u nevino kartanje na Internetu uvalio trol, počevši prostački vrijeđati suigračicu, a zatim naše majke, žene i kćeri, njemu posve nepoznate. Ima takvih manijaka, protiv njih još nije nađena vakcina. Ipak je virusâ i inoga malwarea suviše da bi ih sve pripisali izopačenim umovima dežurnih sadista i trolova.

Kada se neki kriminal razmnožava tako - eto: viralno - dobra je pouka iz rimske pravne prakse da se zapitamo: "cui prodest?", kome li to koristi? Pa je prilično brzo, baš po obrascu teorije urote, ali ne bez svake veze, iskrsnula teza da barem dio virusa lansiraju proizvođači antivirusa kako bi nas svikli kupovati stalno nove verzije, odnosno plaćati preplatu na svakodnevna ažuriranja baza podataka malwarea od kojih nas neki program brani.

Prihvativši tu istu logiku, zapitajmo se, pobogu, kome jedino može koristiti huškanje na strah od cjepiva?

Zaista, na čemu farmaceutska industrija zarađuje više: na cjepivu koje će biti aplicirano jedan, dva, najviše tri puta u životu, u jednokratnim dozama, ili na antibioticima i inim lijekovima kojima će se dugotrajno liječiti ili doživotno samo djelomično sanirati posljedice bolesti omogućenih ideološkim odbacivanjem cijepljenja? Dokaza nemam, naravno. Ali crv sumnje me kopka. Jer to je, hoćeš-nećeš, prilično jednostavan mogući put do odgovora. Još kad se sjetim da za Imunološki zavod nikako da se nađe državni interes, ali da se iz Teve, među inim lijekovima, može subministrirati i premijer - osmijeh mi je pomalo sardoničan.

Recimo da se sloboda proteže i na roditeljsko pravo hoće li cijepiti dijete. Molim - iako nisam pobornik pouke iz Tarasa Buljbe: "Ja sam ti život dao, ja ti mogu i oduzeti" (kamoli nakon šestog tjedna gestacije). Ali uzimam pravo i sebi, kao starcu, a i za moje nedorasle potomke, na slobodu od ugroze iskorjenjivom ili sprečivom zarazom.

U Italiji se širi propis da necijepljena djeca ne smiju u vrtić ni u osnovnu školu. Ne želim ih ni u metrou, ni u autobusu. Njihovim roditeljima na volju kućno obrazovanje, ili zatvoreno igranje u getu za paranoike. Logika ista kao i za ekstremiste: dok samo zastupaju mahnito mišljenje, slobodno im, uz moju slobodu da obrazložim zašto ih smatram mahnitima. Ali ako krenu ubijati - a i klice ubijaju - imam i moralno i zakonsko pravo na samoobranu.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo