Mediji su događaj nazivali "tulumom strave". Jedna je djevojka teško stradala jer joj je mladić u brutalnom silovanju nanio teške ozljede, ugrozio joj život. Kirurzi koji su je operirali bili su u šoku kada su vidjeli razmjere tjelesnih oštećenja koje joj je nanio. Nakon četiri godine suđenja, osuđen je na četiri i pol godine zatvora, prvostupanjski. Još ne izdržava kaznu. Na slobodi je. Branio se da ne zna što se dogodilo. Hrvatska je prošloga tjedna poslala europskim ministrima vanjskih poslova posebno stajalište o svojim prioritetima na području zaštite ljudskih prava. Zanemarila je LGBT prava, a zauzela se za još snažniju zaštitu braka kao odnosa muškarca i žene. Pobačaj ne smatra neupitnim pravom žene.
- Izvukao sam kuhinjski nož iz torbice i zabio joj ga u vrat. Čuo sam njezin vrisak i onda mi se smračilo. Znam samo da sam je nastavio bosti - rekao je policajcima 19-godišnji David Komšić, ubojica Kristine Krupljan. Zario je nož u nju više od šezdeset puta. Vrištala je. Unatoč njenim kricima, nastavio ju je bosti. Da, smračilo mu se. Ali, koga briga kako se osjećao i ponašao ubojica kojem će specijalisti definirati u kojoj je mjeri psihopat. Prije toga je usmrtio čovjeka na cesti. Uz to je demolirao auto svoje djevojke i dobio zabranu prilaska jer ju je ugrožavao. Njegov je otac Ivo Komšić izjavio kako shvaća ozbiljnost zabrane prilaska i preuzeo dio odgovornosti za ponašanje sina, pokazao je da će pokušati utjecati na njega, rekao da će koristiti i institucije kako bi se zabrana provela. Naravno, otac mu je. Reći će sve da mu sačuva slobodu. Zato rodbinski povezani svjedoci u svakom postupku imaju poseban status, jer uvijek rade u korist osobe s kojom su u srodstvu. On nije shvatio da je zabrana prilaska bila određena kako ne bi došlo do nasilja.
Društvo određuje što mu je važno. Od ubojstva triju žena u zagrebačkoj Palači pravde 1999., kad je Mato Oraškić ubio suprugu Gordanu Oraškić koja se pokušavala razvesti od njega, sutkinju Ljiljanu Hvalec i odvjetnicu Hajru Prohić, a teško ranio zapisničarku Stanku Cvetković, ili još ranije, od početka ove države kada je ubijena obitelj Zec, pripremamo se na to da živimo u zemlji povlaštenih i za najteže zločine. Ono što nas pogodi i zatekne jest kada zločin bude osobito okrutan, kada sve bude obliveno krvlju i kada netko čuje žrtvine krike. Malo se uznemirimo, ali uvijek propustimo štititi ugrožene. I uvijek popustimo, kao društvo, nasilju. Prije nekoliko je mjeseci prof. Mirjana Kasapović napisala kako smo iz normalne patologije prešli u patološku normalnost. Pisala je o političkim akterima i situacijama u kojima društvo može podnositi određenu patologiju, ali i prikazala kako smo postali društvo u kojem je patološko postalo normalno.
Karamarko i ideja lustracije, javna potpora razbijačima ploča na ćirilici u Vukovaru, Hasanbegovićevo dodvoravanje ustaštvu, nonšalantno ignoriranje ustaških povika na stadionima što je pokazala predsjednica, njena nedavna izjava kako ne stiže reagirati na sve incidente, napad u klubu Super Super, činjenica da je jedna grupa organizirala neoustaško postrojavanje na Trgu bana Jelačića - naravno da će dovesti do toga da mladić u Vukovaru zastrašuje Srbe okrutnim plakatom, a sve će se naposljetku svesti na neodređenu osudu, nešto kao ukor nestašnoj djeci u školi. Za normalne, to je društvo koje ne jamči sigurnost. To je društvo koje ne može napredovati jer je po svojoj prirodi organizirano na način da povlašteni dobivaju, drugi da rade za njih.
To je društvo u kojem klijentelizam osigurava sve, od osobnog financijskog statusa do nedodirljivosti pred zakonom. Riječ je o društvu u kojem nema kriterija ni standarda, gdje se očekuje, pod normalno, da ministri budu osobe koje ne mogu opravdati poziciju jer nemaju moralne karakteristike da bi zagovarali kvalitetu, uspjeh i znanje, počevši od ministra obrazovanja. Mi smo društvo u kojem predsjednik Sabora ima petlje mudrovati oko toga smeta li mu gay parada na ulici. Ali nije problem ovog društva zbog pedera i žena, ne. Problem je ovog društva što lideri ne štite slabije, ne razaznaju žrtvu, nije ih briga i nemaju namjeru ništa napraviti. A onda se to prenosi na sve niže razine, pa David Komšić 60 puta zabije nož, ubije Kristinu Krupljan. Nije mu bila djevojka. Djevojkama se ne pristupa nasiljem. On ju je 60 puta ubo nožem, slušao njene krike, ali ga ništa nije omelo. Zato što ga policija nije uspjela pronaći na službenoj adresi, a nitko se nije potrudio pronaći ga na prvoj logičnoj gdje bi se mogao sakriti. Zato što je sudu bilo dovoljno da Kristina Krupljan koja ga je prijavila povuče izjavu. A da nitko ne posumnja da je to učinila u strahu ili da, bez obzira na to što je promijenila iskaz i oslobodila ga progona, on i dalje treba odgovarati. Sustav je naučen ne reagirati, još od rata. I to se neće promijeniti dok nekome tko obnaša vlast ne proradi savjest. Tome služe lideri. Pokazati jasno razliku između dobra i zla.