Ovdje je pobijedila zakonska pravda. Pobijedio je zakon i iznimno sam sretan - rekao je odvjetnik Emil Mitrovski, komentirajući prvu presudu koja je oslobodila optuženika za razbijanje dvojezične ploče u Vukovaru.
Sjećamo se dvojezičnih ploča, famoznog Stožera za pravedniju Hrvatsku, za Vukovar kao mjesto pijeteta, proteste i napade na policajce koji su čuvali dvojezične ploče s natpisima na latinici i ćirilici. Natpisi na ćirilici su se pojavili jer smo tako odlučili, dati svakoj manjini koja na nekom području predstavlja većinu pravo da koristi i svoj jezik i pismo. A onda je ulica odustala od toga i zavela svoj zakon i svoja pravila. Jednostavno to izvedemo, ako trebamo protestirati protiv Srba. Spomenemo agresiju, doba kada je Hrvatska napadnuta, tek da se podsjetimo mržnje i obnovimo razloge za njeno oživljavanje, gurnemo u prve redove one koji su preživjeli rat teško stradajući, nahuškamo sve koje možemo da svoju mržnju pokažu prirodnom i onda divljamo po ulicama. Dopustimo si da se ponašamo kao rulja, a rulji je sve dopušteno.
To je bio ambijent u kojem su se razbijale ćirilične ploče. Nisu se poštivale odluke Vlade, nije se poštivao zakon ni Ustav. Razbijalo se da se ne vidi pismo koje koriste Srbi kako se Srbi u Hrvatskoj ne bi osjećali normalno i kako bi dio Hrvata mogao i dalje vjerovati da je važan i da može određivati pravila drugima.
Marijan Živković bio je među onima koji su htjeli skinuti ploče. Uspio je. Uzeo je čekić i razbio ploču s ćiriličnim natpisom u emotivnom šoku zbog činjenice da su mu u ratu poginula dva sina, a da još uvijek ne zna gdje je nestao treći.
Smatrao je da ima pravo zbog toga uništiti ploču s pismom koje koriste i ljudi koji su krivi za stradavanje njegovih sinova. Sve, one koji nikada nisu pucali na Hrvatsku i one koji su ratovali protiv nje, stavio je na istu razinu. Naravno. Nije to neobično ni čudno. Za njega će svi Srbi vjerojatno biti isti. Ima pravo i nikada ne poslušati ono što mu kaže bilo koji policajac na ulici, može se apsolutno isključiti iz onoga što se zove normalnim ponašanjem hrvatskog građanina.
Problem je kada si dopusti biti i izvan okvira hrvatskih zakona, kada za sebe traži nešto drugo i nešto više no što bi to itko imao pravo. I kada mu to država dopusti. Ovoga puta mu je to, konkretno, dopustio vukovarski Općinski sud. Rekao je da je sasvim u redu što je čekićem razbio ploču, što je izazivao nered, sudjelovao u naguravanju i nasilju, time prijetio policajcima. Nema tu ni nekog velikog objašnjenja. Stradavanje njegovih sinova nije pravni argument, nije ni osobita olakšavajuća okolnost, čak bi mogla biti otežavajuća jer je napao vrijednosti za koje su se njegovi sinovi borili, a ovako je eventualno ispalo sredstvo manipulacije.
Ali je još jednom pokazalo što znači hrvatska tragedija. Ono kada bi Srbima trebali dati isto što imaju i Hrvati. A to ne može. Očito, ne može ni za suce koji su donijeli nekoliko presuda u sličnim slučajevima. Nikad nisu oslobađali. Do sada, kada su se uključili u razbijanje ploča s natpisima na ćirilici. Kao da su dodavali čekić da bi razbili sve što je Hrvatsku moglo činiti normalnom zemljom. I stavili pečat Hrvatske na tu presudu.