Imamo Strategiju nacionalne sigurnosti, koja uopće nije apostrofirala vatrogastvo, a to je upravo zaštita od požara. Godišnje spasimo velik broj ljudi i imovine, a ako to nije nacionalna sigurnost, onda ne znam što jest - rekao je zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Zagreb Siniša Jembrih. To je u stvari jedini razlog zašto je trebalo prozvati ministra Damira Krstičevića. Vatrogasci su i razlog zašto bi Plenković morao uputiti ozbiljnu ispriku svim građanima Hrvatske.
"Onaj osjećaj kad u ruci držiš trajektnu kartu za vatrogasno vozilo kojim će ti sin na ispomoć svojoj braći vatrogascima u Sitnom", napisao je otac mladog vatrogasca na fb-u komentirajući činjenicu da su vatrogasci DVD-a Supetar morali skupljati novac za trajekt kako bi stigli do Splita pomagati kolegama.
"Ovo je postalo atraktivno jer je sam Split u pitanju", rekao je pak premijer Plenković nakon sastanka Kriznog stožera u Splitu. Smatra da je sustav reagirao upravo onako kako je trebao reagirati, kao da su vatrogasci imali samo nešto dulji radni dan i da im je bilo teško zbog ljetne vrućine. Ne, sve je bilo drukčije. Bio je kaos, bila je drama, izgorjele su kuće, automobili, ljudi su bježali u panici, ostavljali domove u strahu da se neće imati gdje vratiti, Split je pod pepelom i trebat će još puno dana da se sve sredi i vatrogasci vrate u svoje stanice. Do tada će vatrogasci spavati na požarištima, provjeravati da li se negdje još krije podmukli izvor novog požara i čekati novi požar. To su izabrali. Nisu pregovarali o uvjetima posla.
Pristali su po pozivu otići u vatru, možda i stradati, odlaze na teren s cisternama čije gume su davno izlizane, s cisternama koje nisu ispravne, bez hrane i vode, bez mogućnosti da se zaštite, sklone kada im postane teško, odu i zatraže smjenu. Ne, to su ljudi koji se ne povlače, koji se maknu tek kada im čizme počnu gorjeti ili kada ih kolega povuče za rukav. Nije ovo izmišljena scena. Tako to izgleda u stvarnosti. Vatrogasci ne gledaju u požar, oni ga napadaju. To je ludo, nenormalno i sasvim bolesno jer ništa nije na njihovoj stani.
Požar je prokleti napadač. Neumoran, snažan, podmukao, pojavljuje se neprimjetno, vuče se po zemlji, prođe s vjetrom iza leđa, bude naizgled malen i bezopasan, a onda se poput onog diva iz svjetiljke uspravi i zagrli sve dokle se može vidjeti. Kada je posljednji puta gorjelo u selu gdje ljetujem, pojavili su se dečki koji nisu imali ni dvadeset godina. Cijelu su se noć verali po brdima s brentačama i trčali nazad po vodu, svaki put sve umorniji. Nisu se žalili, nisu gunđali, radili su svoj posao, ispunjavali jedini zadatak koji su dobili kada su došli na mjesto požara.
Borili su se bez namjere uzmaknuti. Nisu čekali nikakvu zapovijed, samo raspored podjele terena i potom su krenuli. Ostavili su iza sebe lokalne stanovnike, uspaničene ljude, muškarce i žene, sve koji su poludjeli, ukočili se od straha ili iz ludosti krenuli sami gasiti. Nisu se obazirali na starce koji su odlučili ostati uz zidine pa ih sami polijevali, gledali su samo postoje li oni koje treba evakuirati, koji se ne mogu sami kretati, i majke s djecom. Ali, prvo im je bila vatra. Njoj su mirno prilazili, kao najdražoj ljubavnici, s ozbiljnošću u pogledu i osmijehom na licu. Tako izgledaju hrvatski vatrogasci. To su oni tipovi koji navečer, ako imaju sreće, legnu uz cestu, naslone se jedan na drugoga i spavaju u čizmama.
Kad sve završi, pokupe se i odu ne tražeći financijsku nagradu, posebna prava ni bilo kakovu povlasticu. Možda se nasmiju kada pročitaju sućutni tweet Željka Reinera, predsjednika Sabora, koji uspije napisati da s tugom i bolom prima vijest da se u dijelovima Dalmacije posljednja dva dana odvija drama s vatrenom stihijom. Jer on to piše iz Zagreba, neometan opasnošću i strahom ljudi iz požara. I neće mu pasti na pamet pitati se kako je u Saboru prošla strategija u kojoj nema ni slova o vatrogascima. Niti će itko od zastupnika pitati Vladu kako je uspjela predložiti takvu strategiju, kako je ministar obrane uspio potpisati i braniti dokument koji ne primjećuje opasnosti po nacionalnu sigurnost. Pri čemu vatra nije jedina, ali nas je sada podsjetila kako izgleda kada ona diktira život, kada ona određuje kako će nam izgledati život i što će ga uništiti.
Da, bit će dobro ako sve završi ovako kako izgleda na kraju drugog dana požara, ali kakvog ima smisla sljedeći put poslati vatrogasce ako će opet sami morati platiti trajekt da bi se bacili u vatru, ako će, kada se ukrcaju u cisternu ili kombi, biti u vozilu koje ni preko veze ne bi smjelo proći tehnički, a pritom će gledati ministre u audijima koji ih obilaze i navijaju za njih kada krenu u noć crvenu od vatre. Zato bi u stvari strategiju nacionalne sigurnosti trebao prezentirati neki vatrogasac, jedan, bilo koji. Trebale bi mu dvije rečenice. Jednu je vatrogasac iz zagrebačke postaje poslao dječaku koji je bio zabrinut jer se zapalila kuhinja.
- Naše je da gasimo, napisao mu je. Ostalo je na državi da sredi, sada ovoj Vladi.