Izjave Mostova saborskog zastupnika Nikole Grmoje i dojučerašnjeg ministra unutrašnjih poslova Vlahe Orepića treba shvatiti krajnje ozbiljno. Zbog toga što su, kad su i kako su to rekli svi u Hrvatskoj imamo razloga za strah.
Kad je Nikola Grmoja u Saboru izjavio kako nije bilo poreznog nadzora u Agrokoru od 2007. godine, izrekao je degutantnu neistinu ili je otkrio strašnu istinu.
Sama pomisao kako u zemlji u kojoj su poduzetnici navikli na redovite posjete poreznika, u zemlji u kojoj su mnogi prošli razne oblike konstantnog porezničkog maltretiranja, sama pomisao kako je Agrokor imao privilegiranu poziciju vrijedna je ozbiljne parlamentarne istrage. Danas nije dovoljno reći da je Agrokor redovito plaćao poreze te kako stoga nije bilo potrebe za izvanrednim nadzorom jer uvijek ostaje pitanje je li najveći poslovni sustav u zemlji plaćao dovoljno poreza. Ako se obični građani, mali i veliki poduzetnici redovito provjeravaju kako bi se vidjelo jesu li njihova porezna davanja u skladu sa zakonima, bilo bi potpuno nevjerojatno propustiti pomnu analizu poreznih obveza najveće hrvatske kompanije.
Ostaje, naravno, i mogućnost da Nikola Grmoja nije rekao istinu, a što ne bi bilo čudno. Grmoja nas je više puta iznenadio izricanjem nevjerojatnih konstrukcija ili, pak, gebelsovskim miješanjem različitih omjera istine i malicioznih izmišljotina, a sve u svrhu osobnog ili stranačkog političkog probitka.
Čak nije toliko ni bitno to što Nikola Grmoja uopće ne razumije kako on kao saborski zastupnik ne smije raspolagati osjetljivim poreznim podacima. Uostalom, ni bivši ministar financija Boris Lalovac nije baš razumio kako Ured za velike porezne prevare ne bi smio biti direktno pod njegovom ingerencijom, upravo zbog toga što je ministar politička osoba koja ne smije imati utjecaj u rješavanju poreznih pitanja. Uostalom, dio javnosti čak je zbog želje da odmakne Ured za velike porezne prijevare od političke pozicije ministra oštro kritizirao Zdravka Marića. A u takvoj zemlji, u kojoj čak i novinari ne razumiju kako nije dobro kad ljudi na političkim pozicijama mogu koristiti resurse porezne uprave prema vlastitim idejama, željama, uvjerenjima... ne može se previše kritizirati jednog saborskog zastupnika zato što je zaboravio na temeljne demokratske postulate. No, to ne znači da je opasnost u koju nas guraju traljavo površni i često beskrupulozni ministri Mosta mala i zanemariva.
Nerazumijevanje demokracije kao sustava prvorazredna je opasnost. Što, recimo, reći na ministra Vlahu Orepića koji je prije tjedan dana na televiziji govorio o velikim istragama, o “procesuiranju odgovornosti” u slučaju Agrokor. Pa čovjek uopće ne razumije kako se on kao politička osoba, ministar, ne smije baviti istragama ni informirati javnost o bilo kakvom “procesuiranju odgovornosti”, pri čemu je čak prozivao sadašnje i bivše ministre gospodarstva i financija jer nisu podnijeli kaznene prijave, a znali su što se zbiva u Agrokoru.
Iz političke teorije i prakse poznato je kako sustavi u kojima dio vodećih političara maksimalno izvrće činjenice i koristi se dezinformiranjem dok njihove kolege u izvršnoj vlasti koriste represivni sustav za realizaciju političke agende imaju totalitaristička obilježja.
Ako imamo ministra unutrašnjih poslova koji ne razumije kako je on zadnja osoba koja smije napadati Ustavni sud ili govoriti DORH-u, USKOK-u i policiji što trebaju raditi, još se samo trebamo upitati kad ćemo doći na red “za obradu” ako mu se kojim slučajem politički usprotivimo.
Ne želimo sumnjati u to da su mostovci došli na vlast kao skupina ljudi koja je iskreno željela promijeniti ono loše u hrvatskom društvu, ali je vrlo brzo postalo jasno kako za tako nešto nisu opremljeni adekvatnim znanjem, iskustvom i svim ostalim nužnim vještinama.
Pri tome se s vremenom kao osnovni problem počeo kristalizirati nepatvoreni amaterizam (hohštapleraj) kombiniran s umišljanjem pozvanja; svojevrsne “svete misije” tijekom koje ciljevi podjednako opravdavaju početno nesnalaženje baš kao i nepoštivanje institucija i demokratskih procedura.