Lokalni izbori nisu nacionalni izbori, njima ne dominiraju ideološke, svjetonazorske, teme, već komunalna pitanja i konkretni odgovori na svakodnevne životne probleme građana - koliko li smo samo puta čuli ovu mantru u prognostičkim najavama i naknadnim analizama lokalnih izbora. Pa iako je u nekoj mjeri točno da je lokalni politički rejting često vezan za specifične lokalne prilike i odnose, karizmu pojedinih kandidata ili neke slične razloge, bilo bi logično smatrati ga svojevrsnim racionalno objašnjivim odjekom općih nacionalnih političkih trendova. Ili možda ipak ne bi? Jedna od ključnih, iako zasad medijski zanemarenih, konzekvenci ovih izbora jest da je HDZ, uz svoju tradicionalnu dominaciju na županijskoj razini južno od Male Kapele, došao na korak do slične konsolidacije na istoku Hrvatske, gdje bi - po svemu sudeći - mogao držati vlast u svih pet županija. Radi se o rezultatu koji stranka nije ostvarila od 2005., kad je nakon raskola s Branimirom Glavašom kreiran HDSSB koji je godinama bio najjača politička opcija na istoku Hrvatske. Zašto se i kako HDSSB-ov rejting potrošio tema je za posebnu analizu, no kuriozitet takve političke geometrije jest da ista stranka trenutno drži vlast u trenutno ekonomski najruiniranijoj regiji Hrvatske, trenutno ekonomski najpropulzivnijoj regiji Hrvatske, te vlast u državi - instanci koja čija je primarna odgovornost da osigura što ravnomjerniji gospodarski razvoj zemlje. Može li se takva situacija objasniti racionalnim ponašanjem birača? Pitanje je utoliko zanimljivije s obzirom na to da su trenutne ekonomske sudbine Dalmacije i Slavonije de facto spojene neraskidivim uzročno-posljedičnim vezama.
Naime, kako je već u nekoliko navrata u svojim javnim istupima objašnjavao investitor Nenad Bakić, postoji cijeli niz ozbiljnih indicija da Hrvatska zbog prejake pozicije turizma u nacionalnoj ekonomiji boluje od tzv. nizozemske bolesti. Radi se o situaciji gdje jedan sektor ekonomije zbog velikog porasta prihoda - u načelu izvoznih - dovodi do velikog rasta vrijednosti nacionalne valute. U slučaju Nizozemske radilo se o prirodnom resursu - prirodnom plinu - a u Hrvatskoj se radi o jedinstvenoj zemljopisnoj poziciji koja se kapitalizira kroz priljev deviza u turističkoj potrošnji. Taj priljev stvara višak dostupnih deviza na domaćem tržištu, odnosno veliku potražnju za kunama, što onda jača tečaj hrvatske nacionalne valute. A jači tečaj za sve ostale dijelove nacionalnog gospodarstva koji konkuriraju stranim robama i uslugama znači da njihova kompetitivnost pada. Dakle, bilo bi pogrešno vjerovati da se propast Slavonije događa usprkos procvatu Dalmacije. Događa se, dobrim dijelom, baš zbog njega. Posve jednostavno rečeno, dok Slavonija kopni, tamošnja proizvodnja propada, a stanovnici se iseljavaju, u Dalmaciji tržište nekretnina buja, investicijski bum u gradnji turističkih kapaciteta je bez presedana, a tijekom turističke sezone posla zapravo nemaju samo oni koji u turizmu ne žele raditi.
Da groteska bude potpuna, dalmatinski kućevlasnik će, kapitalizirajući resurs lokacija na kojoj živi, na koncu platiti efektivno nižu stopu poreza od niskoplaćenog Slavonca, zaposlenog u jednoj od niskoprofitabilnih djelatnosti koje južnohrvatski turizam kroz opisani 'nizozemski mehanizam' iz godine u godinu čini sve nekonkurentnijima. Polako, ali nezaustavljivo stvaraju se dvije Hrvatske - područja dijametralno različitih stupnjeva životne kvalitete i prosperiteta, ali sjedinjena zajedničkom zastavom, himnom, nacionalnom pripadnošću i sada - vladavinom HDZ-a. Koje su racionalne motivacije birača da podržavaju takvo stanje? Ne bi li bilo logično da slavonski birači kazne HDZ koji je u svojoj nedavnoj sveobuhvatnoj poreznoj reformi sačuvao spomenutu privilegiranu poziciju jadranskih iznajmljivača? Ne bi li, s druge strane, bilo logično i da u regiji gdje se - po svoj prilici - generira više prihoda za državnu riznicu nego što se iz te riznice vraća, postoji barem marginalna stranka koja će zastupati koncept veće političke i ekonomske autonomije? Nije li na koncu nelogično da birači diljem zemlje od iste stranke očekuju i veliku promjenu trenutne situacije i održanje aktualnog statusa quo? Na sva tri ta pitanje odgovor je zapravo isti, a pokazuje da na biračkim mjestima u Hrvatskoj i dalje caruje emocija, a ne racij. Još davno američki političar Thomas Jefferson utvrdio je kako dobro informiran građanin najveća prepreka tiraniji. Ako je evidentno da hrvatski birači ili nisu informirani ili te informacije ne koriste na racionalan način, što to onda govori o prirodi HDZ-ove vladavine?