Nakon predsjedničina intervjua emitiranog prije nekoliko dana na Novoj TV valja se dobro zamisliti. Živi li predsjednica Kolinda Grabar-Kitrović u nekoj drugoj Hrvatskoj, ili je ovo u što nam se zemlja pretvara do te mjere po njezinu ukusu da nije u stanju (ili ju nije briga) percipirati činjenicu da se dio građana osjeća vrlo loše i nesigurno u vlastitoj zemlji? Najviše je zaparala uši njena izjava da je, za razliku od ranijih podjela, zajedništvo počelo dominirati u javnom diskursu, a to je njen doprinos.
- Nema više onih uvreda, onih ponižavanja, nema podjela. Počeli smo se konačno fokusirati na egzistencijalna pitanja, a ne na ideološka. To je bio jedan od mojih temeljnih ciljeva - rekla je šefica države. Ne, nije se zaletjela, nije dala ishitrenu izjavu, niti je išta nepromišljeno prevalila preko jezika. U daljnjem razgovoru predsjednica je inzistirala na toj tezi. Štoviše, tvrdi da nema ni porasta netolerancije, nego je trend suprotan.
Takvim stavom, svjesnim ignoriranjem trendova i konkretnih događaja koji idu na štetu pojedinih društvenih skupina, predsjednica dovodi u pitanje svoju ustavnu ulogu. Naime, izabrani kandidat za šefa države ne smije stupiti na dužnost prije nego što se ispiše iz svoje političke stranke, a razlog tome je da može zastupati sve građane i biti predsjednik(ca) onih koji su ga birali, ali i onih koji mu nisu dali glas.
A zastupa li predsjednica Grabar-Kitarović sve građane ako joj se, takoreći pred nosom, dogodi nasilje nad manjinskom skupinom, a ona se pravi da ništa nije vidjela? - Dopustite mi da reagiram sukladno informacijama koje imam. Naravno, treba osuditi svako nasilje - branila se šefica države kada ju je voditelj Mislav Bago suočio s činjenicom da je na bacanje suzavca u klubu Super Super - okupljalište pripadnika LGTB zajednice - reagirala tek sutradan, nakon što su već svi drugi osudili taj čin nasilja.
Reakcija predsjednice na ovaj događaj gotovo je identična onoj kojoj smo svjedočili kada su posrijedi bili Srbi. Nasilje osuđuje forme radi, a žrtvi se nastoji oduzeti identitet. Tako u priopćenju Ureda presjednice ne stoji da Grabar-Kitarović osuđuje napad i netrpeljivost prema LGBT zajednici, nego je predsjednica osudila "vandalski čin bacanja suzavca na noćni klub". Ni u intervjuu Novoj TV predsjednica nije spominjala homoseksualce, i ničim se nije odredila prema njima. Ona je "osudila svako nasilje" i odmah umanjila konkretno pobrajajući kako se svaki dan događa nasilje u obiteljima, u školama, da se događa bullyng, nasilje na ulici... Poruka je da posvuda ima nasilja, i zašto bi se trebalo posebno zgražavati zbog nasilja nad pederima i lezbijkama?
Isto će biti i kada se radi o nasilju nad Srbima, Romima... Također će se reći da nije u redu nikoga diskriminirati, a nakon toga će se odmah postaviti pitanje koliko je Hrvata ostalo bez posla, koliko ih se iselilo, koliko manje rodilo...
Kad huligani u Karlovcu isprebijaju 18-godišnjaka samo zato što je emigrant koji je zatražio azil u Hrvatskoj, predsjednica će reći da to nije dobro, ali neće ići dalje od toga. A neće zato što duboko u sebi prezire emigrante i smatra da su u Europu ušle pogrešne izbjeglice - borbeno sposobni muškarci. Uostalom, u slučaju izbjegličkog vala Grabar-Kitarović se zauzimala za slanje vojske na granice, a vjerojatno bi i za postavljanje žice.
Predsjednica će uvijek, pa tako je i prije nekoliko dana na televiziji, načelno osuditi nasilje, a onda ga minorizirati tako da u prvi plan stavi govor mržnje "koji ona osjeća prema institucijama i sebi samoj"? Okrenuta prema samoj sebi, predsjednica države ne nalazi problem u sramotnim podacima koji svjedoče da odgajamo predrasudama zatrovane generacije, nego problemom smatra to što se kritizira nju i njen rad. Dobar dio intervjua šefica države posvetila je problemu nasilja, (ne)tolerancije, ali iz njezina nastupa se ne nazire da se pripremila i pogledala kako doista stoje stvari po tim pitanjima.
Predsjednica ne zna, ili ju nije briga, za podatak da 48 posto srednjoškolaca homoseksualizam smatra poremećajem ili bolešću, a polovica bi LGTB osobama zabranila javne nastupe jer smatraju da loše utječu na mlade. Nadalje, 29 posto ispitanih srednjoškolaca smatra da bi LGTB osobama trebalo zabraniti rad s djecom, a 65 posto njih misli da ne trebaju javno isticati svoju seksualnu orijentaciju! Od osobe koja je po Ustavu predsjednica svih građana Republike Hrvatske očekivali bismo da se zalaže za prava svih, posebno ugroženih skupina. Međutim, predsjednica tvrdi da nam je sve bolje i da društvo postaje tolerantnije. Priznaje da ima govora mržnje, ali u prvi plan stavlja da mu je i sama izložena, i bez pardona očekuje da se prvo nju zaštiti. Ne vidi bitnu razliku između kritike njene politike ili ruganja na račun njenih crvenih čipkastih haljina i suzavca bačenog u noćni klub poznat kao okupljalište manjinske seksualne orijentacije. Ili možda vidi razliku, ali ju svjesno ignorira.